ZanimljivošÄ‡u izričaja zaustavlja me nad sobom – upravo izmoljeno treće korizmeno predslovlje….
Ono tvrdi da odricanje kroti moju sebičnu narav i... dovodi me do pitanja u i pred svjetlom Duha Svetoga.

Koje to divljine u meni traže Božje kroćenje, pripitomljavanje u njegovoj ljubavi?
Kolike još pustopoljine, džungle, neprohodne zabite krajeve, još nisam predao krunjenju Njegovih nježnosti i milovanja…
Koja to divljač u meni još prijeti ugrizom, povredom sebe i drugoga?
Što ju  (ih) uvijek iznova budi?
I najmanje udaljavanje od ruku i glasa pastira čini da ovca ili neka druga domaća životinja počinje mijenjati svoje ponašanje. Na gore, na lošije, naravno.
Opet Iznova me Bog uči po svojim stvorenjima… Nije li naime, tako i sa mnom?
Oglušivši se na glas Dobrog pastira, odmah zaboravljam njegovu Ispruženu ruku punu hrane za mene i počinjem izbjegavati njegove susrete poput ranjenih i postiÄ‘enih praroditelja…
Predslovlje odjekuje…. zove, (pro)pituje.
(vlč. Zvonimi Badurina-Dudić)