»Ljubav Zaručnikova, štoviše, Zaručnik Ljubav, traži za uzvrat samo ljubav i vjeru. Stoga neka je ljubljenoj dopušteno da uzvrati ljubav. Zašto da zaručnica ne ljubi, i to zaručnica Ljubavi? Zašto da Ljubav ne bude ljubljena?
S pravom se ona odriče svih ostalih čežnji i potpuno se posvećuje samo ljubavi. Ona treba uzvraćanjem ljubavi odgovoriti na samu ljubav. Pa kad se i sva prelije u ljubav, što je tu u usporedbi s vječnim izviranjem onoga Izvora? Ne teku zacijelo jednako obilno onaj koji ljubi i sama Ljubav, duša i Riječ, zaručnica i Zaručnik, Stvoritelj i stvorenje, onaj koji je žedan i sam izvor. Što dakle? Zar će žudnja zaručnice, želja onoga tko uzdiše, žar onoga tko ljubi, povjerenje onoga tko iščekuje nestati i sasvim iščeznuti zbog toga što se ne može istom mjerom nositi s divom, u slatkoći takmiti se s medom, u blagosti s janjetom, u čistoći s ljiljanom, u sjaju sa suncem i u ljubavi s onim koji je Ljubav? Nipošto! Stvorenje doduše manje ljubi, jer je i manje, ali ako ljubi iz svega sebe, tamo gdje je punina, ništa ne nedostaje. Zato, tako ljubiti znači vjenčati se, jer ne može tako ljubiti, a biti malo ljubljena, kao što se cjelovit i savršen brak sastoji od pristanka dviju osoba. Uostalom, nitko ne sumnja da Zaručnik-Ljubav dušu i prije i više ljubi.« (sv. Bernard iz Clairveauxa, opat i crkveni naučitelj iz 12. st.)

»The heart of worship...« (Matt Redman) (klikni ovdje i poslušaj original...)

»Kad sve utihne...« (Matt Redman) (na hrvatskom)

»O moja ljubavi! Moj živote; moja nadublja žeđ! Ispuni bezdane moga srca! Svaki te moj disaj traži, svaki otkucaj srca moga tebi je upravljen. S tobom živim - bez tebe umirem.
Pojačavš moj nemir, samo da te više tražim i dublje žeđam za tobom; u meni rastvaraš bezdane koji žeđaju za tobom... Motriš moje trzaje i slušaš moje dozivanje i moj napor da te dohvatim. I kada me vidiš bespomoćnu i iznemoglu od čežnje, sam mi prilaziš i uranjaš me u svoje dubine gdje se smirujem, jer me svu obuhvaćaš - sjedinjujući se sa mnom, o Ljubavi, Ljubavi...! I ja sam sretna... u sebi nosim ocean bez granica i bez dna. Ja sam ti, a ti si ja; ja sam sva ljubav...« (s. Marija od Presv. Srca)

Što je to uršulinska duhovnost? Kakva je to duhovnost? Po čemu se ona razlikuje od karmelićanske, franjevačke ili isusovačke duhovnosti?

Neke ćete odgovore moći pronaći i na ovim stranicama...

Uršulinska duhovnost...?

Ona izvire iz evanđelja i crpi iz svega duhovnog bogatstva Crkve. Za uršulinku je Krist sve, kao što je to bio i sv. Anđeli Merici. Djevičanska posveta oblikovala je sav njezin život. Za Anđelu je Krist bio jedina ljubav, jedino blago, jedini Ljubitelj, jedini Zaručnik, Jedini...

Djevičanstvo je za Anđelu sjajna avantura koju predlaže Bog-Ljubav, a koju prihvaća odgovor ljubavi ostvaren u crescendu, sve većem porastu prisnosti, što je nadasve milost bijega od grijeha protiv ljubavi. Takvo je djevičanstvo u vidu zaručničkog odnosa sazdanog od kontemplacije i akcije, od darivanja i odricanja, od raspoloživosti, od svjesnih i slobodno odabranih izbora.
Jasno je da je Anđela zabljesnuta posvemašnjim i apsolutnim djevičanstvom, koje je stanje cjelovitosti koja ne dopušta nikoje onečišćenje, nikoju napuklinu, nikoje propuštanje. Predmet djevičanstva je dvostruka ljubav, nepodijeljeno srce slobodno od svega, prozirno i potpuno okrenuto Bogu; ono je ona ljubav koja je život samoga Boga priopćena čovječanstvu.

Podsjećanje na dostojanstvo zaručničkog sjedinjenja s Kristom uvodi u govor o praktičkim i stvarnim posljedicama. Prva je ta koja se tiče i nutarnjeg držanja i vanjskog ponašanja. Radi se o tome da se kao središnja točka sačuva upravo to zaručničko dostojanstvo i majčinstvo koje iz njega izvire. Svjedočenje životom i djelovanjem. Anđela je sigurno na dubok način osjećala taj poziv na duhovno majčinstvo koje se vrši jednako svjedočenjem kao i životom.

Jasno je zašto Anđela pridaje toliko veliku važnost svjedočenju u vidu izgradnje bližnjega. Kraljeva zaručnica želi mu osvajati podložnike; zaručnica Sina Božjeg želi mu rađati djecu. I upravo se po tom majčinstvu zaručnica ostvaruje. Već njezina sama prisutnost u društvu morala bi dostajati da oko sebe podigne zanimanje za svoga Gospodina. Ma kakva bila njezina životna sredina, ma kakav bio njoj povjeren rad, uršulinka se potpuno ostvaruje u intimnosti sa Zaručnikom, ali istodobno i u svom duhovnom majčinstvu.
To se majčinstvo ostvaruje u nastojanju da drugi upoznaju Radosnu vijest – da nas Bog ljubi – a preko toga se tka svagdanje tkanje života. Zahvaljujući tom jednostavnom životnom svjedočenju, Anđelina kći gradi, »izgrađuje« u bližnjima kršćanina, dijete Božje, a katkada i zaručnicu Kristovu.

Meričijanska je duhovnost strahovito uzvišena. Meričijansko djevičanstvo nema granice u svojem usponu prema Bogu. Imamo primjer u bl. Mariji od Utjelovljenja, najvećoj francuskoj mistikinji 17. stoljeća. Udana i majka obitelji, redovnica uršulinka i prva misionarka, jedna je od najpotpunijih ostvarenja meričijanskog ideala djevičanstva. Čitavo njezino biće, prikazano kao zaručnički dar Kristu, bilo je usmjereno prema njemu. Ona je živjela od njega i po njemu postala »majka Kanadske crkve«. Bilo je to duhovno majčinstvo kao plod njezina djevičanstva duha.


»Evo Zaručnika! Iziđite mu u susret...« Mt25,6