Marija od Utjelovljenja Martin-Guyart (1599. – 1672.), uršulinka iz Toursa, stigla je u Québec 1. kolovoza 1639. da u Americi osnuje prvi uršulinski samostan. Kao velika mistikinja i odgojiteljica imala je jednako velik utjecaj i na Francuze i na Indijance, na bogate i siromašne, na velike i male te novoutemeljene kolonije u kojoj je postala svima sve. Bossuet ju je nazvao »Terezijom Novoga svijeta«, a Kanada joj pridaje dvostruki naslov: »Majka kanadske Crkve« i »Majka domovine«. Napisala je »Svjedočanstvo«, i ta se knjiga može nabaviti u Izdavačkoj kući Sympozium.
Blagdan se slavi 30. travnja
Njoj je posvećena kapelica ss. uršulinki u Novom Zagrebu.
Iz Duhovnog izvještaja iz 1654. g., hrvatski prijevod, »Svjedočanstvo« Symposion, Split, 2002. str. 263.
O izgaranju moje duše u ljubavi svete Utjelovljene Riječi i o trajnoj prisnosti s Presvetim Trojstvom
Stanje koje sada proživljavam u odnosu na gore spomenuto jest posve izvanredna jasnoća na putovima Duha klanjanja predostojne Utjelovljene Riječi, a kušam ga u velikoj čistoći i sigurnosti kao objektivnu Ljubav intimno sjedinjenu s mojim duhom i sjedinjujući jednako moj duh s njegovim. Osjećam da je u meni sve što je rekao duh i život. Moja duša nadasve kuša da je to intimno sjedinjenje s njim istodobno sjedinjenje s Vječnim Ocem i Duhom Svetim, shvaćajući po tom dojmu istinu i sigurnost onoga što je taj klanjanja predostojni Gospodin i Učitelj govorio svojim apostolima pri zadnjem susretu s njima i u svojoj molitvi Bogu Ocu, jer je rekao Filipu koji ga je molio da vidi Oca: »Filipe, tko vidi mene, vidi mog Oca. Kako možeš reći: pokaži nam Oca. Zar ne vidiš da sam ja u Ocu i Otac u meni?«
Taj je oblik sjedinjenja vrlo uzvišen i vrlo čist te premda kažem »sveta Utjelovljena Riječ«, ne znači da imam neku vrstu zamišljaja, već moja duša u duhovnoj čistoći i jednostavnosti kuša da su Otac i Utjelovljena Riječ jedno s klanjanja dostojnim Duhom, ali ipak ne miješa njihove osobnosti, te tu snosi božansko djelovanje koje na njezinu dnu proizvodi Duh klanjanja predostojne Utjelovljene Riječi. Ti dakle pokreti, utisci, djelovanja dolaze od istoga Duha po kojem govorim čas Vječnom Ocu, zatim Sinu, a onda njemu samome. Ne razmišljajući, odjednom govorim Ocu: »Oče, ovo ti govorim u ime tvog ljubljenog Sina.« A Sinu: »Moj Ljubljeni, moj predragi Zaručniče, molim te da se tvoja oporuka ispuni u meni«, kao i druge stvari koje mi nadahnjuje Duh, te kušam da me to Duh Sveti povezuje s Ocem i Sinom. Često se uhvatim da mu govorim: »Božanski Duše, upućuj me putem mog božanskog Zaručnika!«
MOLITVA SVETE MARIJE OD UTJELOVLJENJA
Vječni Oče, k tebi dolazim po Srcu moga Isusa. Ono je moj Put, moja Istina i moj Život.
Po ovom božanskom Srcu ja ti se klanjam umjesto onih koji ti se ne klanjaju. Ljubim te umjesto onih koji te ne ljube. Priznajem Te Bogom svojim umjesto bezbrojnih svojevoljnih slijepaca koji te iz ravnodušnosti ne priznaju.
Želim ti po ovom božanskom Srcu isplatiti dugove svega čovječanstva. Obilazeći duhom čitav svijet, tražim duše otkupljene dragocjenom Krvlju mojega Spasitelja da za njih prikažem kao zadovoljštinu zasluge njegova klanjanja dostojnog Srca.
U njemu grlim sve te duše, u tom božanskom Srcu stavljam ih sve preda te, po njemu te molim za njihovo obraćenje.
Vječni Oče, možeš li dopustiti da oni mojega Isusa ne poznaju, da oni za njega ne žive, za njega koji je za sve nas umro? Ti vidiš, Oče, da oni još nemaju života jer su zakopani u smrti grijeha. Učini da opet žive u tom božanskom Srcu!
O Isuse, Utjelovljena Riječi, ljubljeni Zaručniče moje duše, ti znaš sve; ti znaš što želim reći Ocu po tvome Srcu. Ja tebi govorim dok govorim njemu, jer ti si u Ocu i Otac je u tebi. Dovrši to djelo s Ocem!
Prikazujem ti sve te duše. Učini po svojoj riječi da, kao što si ti jedno s Ocem, i one budu jedno u Ocu i u tebi! Amen.
* za osobnu pobožnost: Na tom klanjanja dostojnom Srcu, prikazujem ti sve navjestitelje evanđelja da ih ti, Oče, po njegovim zaslugama ispuniš svojim Svetim Duhom.* Na tom Presvetom Srcu, kao na božanskom oltaru, prikazujem ti, Oče, N. i N. (navedi imena!) Molim te, u ime svojeg bo-žanskog Zaručnika, da ih ispuniš svojim Svetim Duhom i da budu vječno pod zaštitom tog bo-žanskog i Presvetog Srca.
Blandina (Marija Magdalena) Merten ( 1883. - 1918.) rodila se 10. srpnja 1883. u Duppenweileru (Sarre) u biskupiji Treves. Njezini roditelji su svojim primjerom prenijeli na djevojčicu temelje za istinski život vjere. U dobi od 19 godina, Marija Magdalena je već bila uzorna odgojiteljica, po Kristovu primjeru, osobito svojom poniznošću i ljubavlju prema siromašnoj djeci. Godine 1908. ušla je u uršulinski samostan u Kalvarienberg-Ahrweileru. Željela se potpuno posvetiti Bogu i pomagati mladima da vode kršćanski život. S. Blandina se vrlo brzo razboljela. Svoj život je prikazala kao žrtvu ljubavi nastavljajući svoj «mali put» tijekom bolnih godina u kojima ju je bolest vodila prema smrti. Umrla je 18. svibnja 1918. u uršulinskom samostanu u Trevesu. Proglašena je blaženom 1. studenog 1987.
Spomendan se slavi 18. svibnja
Iz bilježaka i pisama bl. Blandine Merten
Vjera, ljubav i volja Božja
Vjera je vrhunaravno ozračje u kojem gledam Boga u svakoj stvari i svakom stvorenju, i koje mi neugodne i bolne događaje, razočaranje, poniženja, trpljenja svake vrste pokazuje kao dokaze ljubavi svemoguće ruke koja me želi spasiti i posvetiti.
Sabrano srce je uvijek u Bogu i razumije najtiši šapat njegove ljubavi i njegovih želja. Htjeti samo ono što Bog hoće i željeti da se njegova božanska volja ispuni na meni i posvuda gdje se nalazim. Biti neprestani »Da« u svakom događaju koji dopusti njegova Providnost. Volja Božja je za mene hrana, odmor, radost i blaženstvo. Ona je za mene također izvor borbe, čišćenja i posvećenja. Sveta voljo moga Boga, ljubim te iznad svega! Učini da svoje pouzdanje stavim u tebe jedinoga, u tebe, svoga Boga i moje sve!
Bog-Ljubav ne treba velikih izvanrednih djela; on želi samo ljubav. Ljubav crpi svoj život u vjeri. Uvijek treba vjerovati u neizmjernu ljubav koja kuca za nas u srcu Božjem. Ljubav raste sa spoznajom, a spoznaja s našom spremnošću na žrtvu. O, kako zahvaljujem Bogu za sva trpljenja koja je prosuo putem mog života! Trpljenje oslobađa od zemaljskih stvari, ono podiže i jača dušu, ono je najbolja škola ljubavi. Trpljenje produbljuje i čisti naše sjedinjenje s Isusom.
Sada se pripremam za svoj prvi susret s dragim Spasiteljem. Kako li će biti neizreciv i svečan taj čas! Ja mu se radujem i žarko za njim čeznem. Hrabri me i raduje misao da će njegovo svjetlo obasjati tamu smrti i da njegova ruka neće dopustiti da padnem. Kako je laka smrt kad već na zemlji ljubimo onoga koji će nam biti Sudac!
Uršula (Julija Marija) Ledochowska (1865. - 1939.) rodila se 1865. godine u vjernoj katoličkoj obitelji. U dobi od 21 godine ušla je u uršulinski samostan u Krakovu. Godine 1907. bila je poslana u Rusiju da se brine za mlade. Godine 1920. se vratila u Poljsku i osnovala Kongregaciju uršulinki od Srca Isusova u agoniji, koja se, prije svega, bavi odgojnom aktivnošću. Sav je njezin život bio obilježen apostolskom revnošću i vedrinom duha. Umrla je 29. svibnja 1939. u Rimu. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 1983., a svetom 18. svibnja 2003.
Spomendan se slavi 29. svibnja
Iz Spisa sv. Uršule Ledochowske
Apostolat smiješka
Predlažem vam vrstu apostolata koji ne traži od vas ni težak rad, ni velika mrtvljenja, ni muku, ali koji se danas, u naše vrijeme, jako traži, nužan je i djelotvoran. Radi se o apostolatu smiješka. Smiješak raspršava oblake nagomilane u duši. Smiješak na vedrom licu govori o sreći osobe sjedinjene s Bogom, o miru čiste savjesti, o bezbrižnom predanju u ruke Boga koji hrani ptice nebeske, odijeva ljiljane poljske i nikad ne zaboravlja one koji se potpunoma uzdaju u njega. Smiješak na licu dopušta da se bez straha obrati na tebe s kakvom molbom ili s kojim pitanjem, jer tvoj smiješak naviješta volju da odgovoriš na molbu. Tvoj smiješak može koji puta uliti u klonulu osobu kao neki novi život, nadu da će doći bolja vremena, da nije sve izgubljeno, da Bog bdije. Smiješak je kadšto zvijezda koja sja u visinama i označava da gore kuca Očevo srce, uvijek spremno da se smiluje ljudskoj bijedi.
Današnji život je tvrd, pun tuge, i Bog jedini si je pridržao pravo da ljude posvećuje po križu. Nama je on povjerio zadaću da za vrijeme bolnog hodočašća na križnom putu pomažemo drugima sijući sitne zrake sreće i radosti. Mi to možemo činiti često, vrlo često, dijeleći drugima smiješak ljubavi i dobrote, smiješak koji govori o Božjoj ljubavi i dobroti. Imati uvijek smiješak na licu – i kad sunce sja i kad pada kiša, u zdravlju i u bolesti, u uspjehu i kad sve ide naopako – to nije lako! Smiješak svjedoči da tvoja duša crpi u Božjem Srcu tu stalnu vedrinu duše, da znaš zaboraviti samu sebe želeći biti za druge zraka sreće.
BL. ELIZABETA TEREZIJA I DRUŽICE, DJEVICE I MUČENICE
Među najokrutnije čine strahovlade u vrijeme Francuske revolucije spada smrtna kazna koja je izvršena u razmaku od šest tjedana nad 332 osobe. Među njima su u mjesecu srpnju 1794. završile život na giljotini 32 redovnice od kojih je 16 uršulinki. Papa Pijo XI. proglasio ih je blaženima 10. svibnja 1925. To su:
bl. Elizabeta Terezija od Srca Isusova Consolin,
bl. Gervazija de Roquard,
bl. Melanija de Guilhermier,
bl. Bazilija Cartier,
bl. Marija od Anđela de Rocher,
bl. Sofija de Ripert d'Alauzier,
bl. Agneza od sv. Alojzija de Romillon,
bl. Sofija de Barbegie d'Albarède,
bl. Bernardina de Romillon,
bl. od Svetog Srca Marijina de Justamond,
bl. Katarina od Isusa de Justamond,
bl. Klara od sv. Rozalije Dubac de Pradines,
bl. Franciska Lambert,
bl. Franciska Depeyre,
bl. Mihaela Doux,
bl. Andrejina Laye.
Spomendan se slavi 9. srpnja
Iz Anala Reda sv. Uršule (izdanje Clermont-Ferrand 1857. I, pp. 48-50.)
Svjedočiti za Krista sve do smrti
Sestre, o kojima još nije bila donesena presuda, dušom i srcem su se sjedinjavale s onima, kojih je mučeništvo Bog već okrunio na nebu. Nisu, dakle, molile za njih, nego su ih zazivale, moleći po njihovu zagovoru od Boga milost, da na zemlji nasljeduju njihov primjer, da bi zaslužile jednaku krunu u nebu. U takvom nutarnjem raspoloženju ponavljale su Kristove riječi s križa, litanije u čast Blažene Djevice Marije, pozdrav anđeoski i molitve za umiruće.
Kad je konačno donesena presuda, osuđene su sestre odijeljene, i s ostalima koji su čekali smrtnu kaznu, sabrane u dvorištu nazvanom »cirk«. Tamo su među ostalim osuđenicima vršile neku vrstu apostolata: učvršćivale su slabe, poučavale neznalice, hrabrile pokolebane, zdvojne poticale na veće pouzdanje. A onima, koji su zbog ljubavi prema bračnom drugu ili prevelike privrženosti prema djeci, jače i tjeskobnije težili za životom, sestre su pred oči stavljale sigurniju nadu u vječna dobra i od Boga obećanu nagradu. To je bez sumnje moglo ublažiti patnje i najtežih rastanaka. Nerijetko se dogodilo, da je koji osuđenik, skršen jadom i žalošću, gledajući smirenost tih mučenica, ponovno našao snage, da po njihovu primjeru hrabro i velikodušno prikaže svoj život, nadajući se boljem životu. Preostalo je zaista malo zatvorenika, koje sestre nisu pridobile za Krista. Osim toga, te su djevice vjerno vršeći svoja pravila, pretvorile zatvor kao u neki hram. Tu su samo hvalile Boga i svojim su zatvorenicima svjedočile o beskrajnom Božjem milosrđu. Svakog su sata imale koju određenu pobožnu vježbu, od koje ih ništa nije moglo odvratiti: ni očekivanje smrtne kazne, ni ruganje, ni prijetnje.
Jednoga dana, kad su se okupile na molitvu, stražar ih je počeo poimence zvati pred sud. »Još nismo izmolile Večernju,« primijeti jedna, na što joj druga odvrati: »Molit ćemo je u nebu.« Svakog su dana u pet sati poslije podne recitirale psalme, a u šest sati bi talambas i krika javljali izvršenje smrtne osude nad onima koje su prve pozvane na sud. Preostale su tada klečeći molile molitve za umiruće i preporuku duše. Malo kasnije, kad su pretpostavljale da je smrtna kazna izvršena, i da je Bog već udijelio njihovim sestrama mučeničke krune, ustale su i izmolile »Tebe Boga hvalimo«, kao i psalam »Hvalite Gospodina svi puci«. Tada bi prestale radujući se što su mogle nebu dati novih stanovnika. Međusobno su se bodrile i poticale da idu tragom svojih sestara, te postignu istu nagradu.
BL. KLOTILDA ANĐELA I DRUŽICE, DJEVICE I MUČENICE
U Francuskoj je u listopadu 1794. već prestao teror revolucije, ali nije prestalo progonstvo Crkve. Od redovnica uršulinki, koje su bile zatvorene u Valenciennesu, jedanaest ih je izgubilo život na giljotini između 17. i 23. listopada. Papa Benedikt XV. proglasio ih je blaženima 13. lipnja 1920. To su:
bl. Klotilda Anđela Paillot,
bl. Natalija Vanot,
bl. Laurentina Prin,
bl. Marija Uršula Bourla,
bl. Marija Alojzija Ducret,
bl. Augustina Desjardins,
bl. Jozefina Leroux,
bl. Skolastika Leroux,
bl. Franciska Lacroix,
bl. Kordula Barré,
bl. Ana Marija Erraux.
Spomendan se slavi 23. listopada
Pismo bl. Skolastike Leroux jednoj sestri redovnici (Iz Anala Reda sv. Uršule, izdanje Clermont-Ferrand 1879, IV, p. 553.)
Želim umrijeti i biti s Kristom
Nemoj se uznemirivati zbog naše sudbine: nas obuzima neopisiva radost. Nikad to ne bih vjerovala, ali Gospodin, za koga i sama znaš da je tako dobar i milosrdan, hoće da se uistinu osjećamo oslobođene od svega. Nećemo izbjeći slavu mučeništva, koje nam je već osigurano, niti ćemo oklijevati da ga prigrlimo. Molite za nas; budite mirne, jer mi smo sve spremne dati živote za Isusa Krista. Ispovijedile smo svoje grijehe, i ja više ne osjećam onu bol duše koja me prije mučila. Krv onoga, koji je za mene umro, oprala je sve ljage mojih grijeha, a krv koju ću ja proliti, sjedinjena s njegovom krvlju, ulijeva mi veliko pouzdanje u njegovu dobrotu. Osim toga, naša nas vjera uči: ako svoj život dademo za njega koji je za nas umro, mogu se čvrsto uzdati da ću postići njegovo milosrđe. Nije li slava mučeništva nešto silno poželjno? Uostalom, što bismo većeg mogli učiniti ovdje na zemlji? Ta svaki bi nam čas bio muka zbog neprestane opasnosti da napustimo svoj redovnički život. Za vrijeme preslušavanja, pokušavali su nas prisiliti da se odreknemo svojega zvanja. Tko bi htio živjeti uz tu cijenu? Nipošto, draga kćeri. Mi smo nestrpljive čekajući susret s našim božanskim Zaručnikom. Koliko smo mu puta kazale: »Tko će nas rastaviti od tebe, Bože moj? Muke? Progonstvo? Nipošto! Uvijek ću te ljubiti, Gospodine, makar zbog toga morala napustiti ovaj život.« Sada je, dakle, napokon došlo vrijeme da u čin provedemo to nutarnje raspoloženje. Moramo ga potvrditi djelom i dati smrt za smrt. Moli za nas, da nas Gospodin podrži do zadnjega daha. I mi ćemo se za uzvrat sjećati tebe, kad postignemo slavu.
Uršulinke su došle u Valenciennes iz Monsa u Belgiji 10. travnja 1654. godine. Bio je to za tada jedan od najbogatijih gradova Francuske, premda pod španjolskom upravom kralja Filipa IV., a poznato je da su Španjolci bili isključivo katolički narod. Iako je gradić imao tek 20-tak tisuća stanovnika, ponosio se s 20 samostana i 34 crkve. No obuke za žensku mladež nije bilo, jer su ženski samostani uglavnom otvarani u vidu osobnog posvećenja i predanja molitvi. Roditelji su sami bili „domaći učitelji“, a rijetki su mogli poslati svoje kćeri u drugi grad, jer su troškovi i rizici bili značajni. Tu i tamo pojedine redovničke zajednice održavale su obuku, ali za ograničen broj ženske djece. Stoga su uršulinke dobro došle jer su bile dobro poznate i jer su se upravo one posvetile obučavanju i odgoju djevojčica i djevojaka. Dobile su samostan Corpus Christi -Presv.Sakramenta - s vrlo lijepom istoimenom crkvom, i započele veličanstveno Božje djelo. Kao i ostali francuski uršulinski samostani i ovaj se brzo razvijao i imao mnoštvo učenica. Prije Francuske revolucije bilo više od 10 tisuća uršulinki sa stotinama tisuća učenica. Bile su najbrojniji red, s čak triput više članica od isusovaca. Zanimljiva je činjenica da su uršulinke već zatekle u gradu pobožnost prema sv. Uršuli i družicama, kao pomoćnicama „da se provodi svet život i zadobije sretna smrt“, a one su uz to, i prije „Velikih objava“, vjerojatno po primjeru Marije od Utjelovljenja, gajile pobožnost Srcu Isusovu i sv. Josipu. U 18. stoljeću, u svojoj crkvi Presv. Sakramenta, nakon osmine Tijelova imale su velike pobožnosti Srcu Isusovu sa svečanom Misom u 10 sati te s Večernjom i propovijedi u 3 sata poslije podne.
No dvije godine nakon njihova dolaska u Valenciennes, 1656., Francuska se htjela osloboditi Španjolske, te su započele vojne na sve strane. Sa sjevera su bili Holanđani, u zemlji Španjolci. Valenciennes je bio upravo na granici s Holandijom, te je jako stradavao punu 21 godinu dok nije bio pripojen matičnoj zemlji. Uršulinke bilježe da ih je Marija čudesno branila od granatiranja i požara, a u vrlo kritičnim časovima Presveto je bilo danonoćno izloženo. Dok su one molile, redovnici su odlazili ispovijedati ranjenike.
Njihov odgojno-prosvjetni rad nastavljen je sve do kobnih 1790-tih godina, do Francuske revolucije, kad je, utjecajem „prosvjetitelja“ došlo gotovo do uništenja uršulinskog djela. „Komisija“ tih prosvijećenih već je 1765. odredila da se oslabe redovi znajući da ih se ne može uništiti. Tako su u 20 godina zatvorili trećinu samostana, njih 386. Valenciennes je imao dobre brojne obitelji i mnoštvo zvanja, te su se svi nadali da će izbjeći katastrofu ostalih dijelova zemlje. No ta Komisija bila je tek uvod u donošenje strogih revolucionarnih zakona.
Uz to, u Austriji i u zemljama pod austrijskom krunom, već je 1783. car-prosvjetitelj Josip II. počeo protjerivati sve „beskorisne redove“ i zatvorio oko 700 samostana. Istina, novac je uložio u golem napredak školstva, ali je dubinski ranio crkveno biće. U obje zemlje protjerane redovnice i redovnici svih vrsta svedeni su na prave prosjake tražeći tek krov nad glavom. Nastalo je opće seljenje i svođenje u mnogim područjima na laički stalež.
Ustavotvorna skupština u Francuskoj išla je dalje. Početkom 1790. godine donijela je zakon o ukidanju redovničkih redova „u ime prava i dostojanstva čovjeka“. Jedan potez pera uništio je mnogostoljetno djelo Crkve na korist čovječanstva. U Valenciennesu je tako ukinuto devet muških i jedanaest ženkih redovničkih zajednica. Te je godine zajednica uršulinki u Valenciennesu brojala je 32 redovnice, dok je u Francuskoj tada bilo 9.500 samo uršulinki učiteljica ne računajući k tome velik broj sestara koje su radile u brojnim drugim službama. 13. veljače iste godine izabrana je za glavaricu M. Klotilda-Anđela Paillot, znajući da je za nju i za sestre to početak uspona na kalvariju. Rođena je u Bavayu 25. studenoga 1739. i na krštenju dobila ime Klotilda Josipa. Ušla je mlada u samostan i bila odmah obučena te je već sa sedamnaest godina položila zavjete 23. listopada 1756. godine. Nije niti slutila da će njezina žrtva dogorjeti na isti dan zavjeta 38 godina kasnije, 1794., kada će joj giljotina otvoriti širom vrata da promatra cijelu vječnost blistavo lice svoga Zaručnika. Za nju piše da je vodila sestre i učenice rukom čvrstom, ali punom dobrote i ljubavi, prednjačeći sama primjerom u svemu. Kronika je zapisala da je jedan cijeli razred učenica koji je vodila, osim dvije, stupio uršulinkama.
Obruč se stezao oko svih samostana. Već su 1791. neki redovnici morali napustiti samostane koji su zajedno s crkvama postali plijen plački i oskvrnuća. I uršulinke su morale pologati račun o svakom franku i imovini, a načinjen je i poseban zapisnik o svakoj. Uz osobne podatke i zanimanje stajalo je pitanje: želi li otići ili ostati. Bilo je to pro forma, jer su „čovjekoljubni zakonodavci“ već odlučili svesti sestre na civilno stanje. Sve do jedne su izjavile – a to je ušlo u zapisnik: „želim živjeti i umrijeti u ovoj kući/samostanu“. Čak je i juniorka dala jednaku izjavu.
I dogodio se čudan fenomen: dio naroda, koji je bio toliko pobožan, pod utjecajem lažnih obećanja, zbog slabog primjera neznatnog broja zaprisegnutih svećenika, a najviše pod prisilom psihologije mase, počeo se odjednom neprijateljski ponašati prema crkvi i svemu što je Božje. Istina, kako bi se zastro pravi pogled na nakane neprijatelja Crkve i da se ljude prevari, svaki politički čin bio je popraćen zvonjavom i nazovi vjerskim svečanostima. 14. rujna 1792. dana je mogućnost da se svi redovnici do daljnjega slobodno isele iz grada, tj. na lijep način izglasan je zakon o ratjerivanju. Počeli su pretresi, ne čuva li koji samostan kojeg svećenika odmetnika od tih bezbožnih zakona. Čak su i svi laici u roku od 24 sata morali dati izjavu jesu li koga primili, a koji bi otkrili da ih skrivali, bili bi odmah strpani u zatvor, iz kojega se mnogi više nisu vratili. Od te 1792. godine sve pripada Naciji! „Dragi Bog je umro! Mi smo njegovi nasljednici!“ bila je lozinka. Samo u Valenciennesu zatvorili su 75 svećenika. Općenita pljačka se nastavlja. Grad gladuje, što povećava bijes mase smatrajući da su samostani i crkve bezdani svakog obilja. Što nije moglo osobno koristiti, prodavalo se na dražbi, ili se jednostavno uništavalo.
Što je ostalo uršulinkama, nego da pokušaju sreću vratiti se u svoj samostan odakle su potekle, u Mons. I dobile su propusnicu. No smjelo se ići samo po malim grupicama od dvije ili tri osobe. Zloba se uvijek boji većega broja. Njihov je duhovnik pisao glavarici u Mons da primi 26 redovnica. 5 starijih i slabih ostalo je u gradu. No u zajednici u Monsu bilo je već osam prognaih redovnica raznih družbi, a i njih je bilo 36! Trebalo je sve ostaviti: djecu, samostan, grobove sestara, mjesta svoje sreće i mira! Uršulinke su krenule s M. Klotildom u dvije grupe 17. rujna i stigle oko 6.30 navečer u Mons. Odmah su otpjevale u koru Te Deum. Prenapučenost, ali ljubav je proširila prostor posvuda: i u blagovaonici, i u koru kapele i po ćelijama gdje su se umnažali kreveti . Neke redovnice učiteljice uskočile su u pomoć u školskom radu, ostale su pomagale kako su mogle. Dvije zajednice, svaka sa svojom glavaricom, imale su i dvije nove kuharice i pekarice za toliko mnoštvo. Biskupi u Belgiji primali su s jednakom ljubavlju prognane svećenike.
I dok je Mons uživao relativan mir, odjednom se i u Belgiji počelo stanje mutiti. Francuski su prosvjetitelji odlučili dokopati se i Belgije-Nizozemske koja je bila u rukama Austrije. 6. rujna 1792. počele su bitke upravo pred vratima Monsa. Samostan Sv. Obitelji tresao se od topovskih granata. Svi su se pitali hoće li ujutro pripadati Francuzima ili Austrijancima. 22. siječnja 1793. pobjeđuju Francuzi - „jakobinci-patrioti“- i pripajaju si Belgiju. U njoj provode svoje zakone, rastjeruju redovničke zajednice, te i tu pljačkaju i oskvrnjuju crkve i samostane. Oko 11 tisuća stanovnika bježi prema Maastrichtu s brojnim svećenicima, redovnicama i redovnicima. No na Veliku subotu, 27. ožujka te godine, Austrijanci ponovno osvajaju Mons, a zatim kreću u potjeru za Francuzima prema Parizu. Na tom im je putu bio Valenciennes sa svojim utvrdama kao jedan od 12 najutvrđenijih gradova Francuske. Bombardiranja, paljenja, rušenja u 87 dana opsade. Grad je postao hrpa ruševina, neke ulice više se nije moglo pronaći, a nestalo je 3088 kuća s nekih 5.500 poginulih.
Iako je 1. rujna god. 1793. izglasan zakon o zabrani poučavanja svim redovima na području cijele Francuske, „kako bi se iskorijenilo praznovjerje“, kad je naizgled nastao mir, uršulinke se 11. studenoga 1793. vraćaju u svoj grad. Njihova župna crkva sv. Nikole zauvijek je nestala u požaru. Od 34 crkve ostale su samo tri, a od njihove i od samostana ostali su samo narušeni i nečisti zidovi. Sav namještaj koji nije bio opljačkan, prodan je na dražbi. Vratilo se i 80-tak svećenika s još 42 strana. No od tog su broja sljedeće godine bila giljotinirana dvanaestorica. „Patrioti“ su dopustili redovnicama da otvore dvije bolnice, a uršulinkama jednu školu, no pod uvjetom da se fuzioniraju. Dobri ljudi su odmah priskočili u pomoć sestrama da se obnovi školski rad. One su ga započele s velikim poletom, ne sluteći blisku opasnost. Zajedno s uršulinkama došle su iz Monsa i dvije brigitinke, m. Anne-Marie Erraux, sakristanka u svojoj zajednici, i m. Franciska Lacroix, vratarica. Željele su ostati vjerne zavjetima. Prvo su se sklonile kod rodbine s. Ane-Marije, koje je brat bio oratorijanac, o. Jacques Erraux. Iako je to bila vrlo pobožna obitelj puna dobrote, sestre su želele biti u samostanu i došle su k uršulinkama, da bi zajedno s njima dobile palmu mučeništva. Treća je bila redovnica klarisa urbanijanka, Joséphine Leroux, koja je tu našla svoju sestru uršulinku, poznatu nam m. Skolastiku. Od nje nam je sačuvano divno pismo što ga čitamo u Službi čitanja. Obje su primile vijenac mučeničke slave. Majka Klotilda, izabrana ponovno 26. studenoga 1793., sve tri je rado primila. Unatoč opasnosti, javljala su se i nova zvanja. I ona je imala nećaka svećenika, vlč. Auberta Leroy.
Postojala još jedna uršulinka s prezimenom Leroux, također Jozefina, m. Angélique, koja je u tom metežu izbjegla smrti, jer ju je jedna žena, što je nosila hranu zatvorenicima, preobukla u sluškinju. Bog je za nju odredio drugi zadatak da obnovi uršulinsku zajednicu. Umrla je 1844. godine nakon 54 godine zavjeta.
Austrijanci su napustili grad 29.kolovoza 1794., a već 1. rujna ušli su Francuzi. Pijani su se vojnici derali po ulicama obećavajući smrt popovima i opaticama i svima koji su u tuđini surađivali s neprijateljem. Svi koji su pobjegli iz Francuske u Belgiju bili su smatrani neprijateljima i čekala ih je smrtna kazna. Isti je zakon primijenjen i na naše sestre koje su se vratile u Valenciennes. Morale su izići iz samostana. Uzalud su imale propusnicu. Neke su otišle rodbini ili znancima. M. Klotilda s nekoliko sestara oduprla se odlasku iz samostana. 9. rujna je tu uhićena i zatvorena. Samostan je prozvan „Uršulinski zatvor“, jer je to doista i postao. Istog su dana sestre razdvojene. Prije razdvajanja su se zagrlile, molile jedna drugu za oproštenje, a m. Natalija Vanot zamolila je glavaricu u ime svih za oproštenje, za sve joj zahvalila i zatražila blagoslov. Majka Klotilda tu je ostala do 15. listopada, odakle je s ostalima prebačena u zajednički zatvor Saint Jean gdje su ih dočekale ranije odvedene sestre. Svoju blaženu smrt na giljotini, na dan svojih zavjeta, 23. listopada 1794., dočekala je u tom zatvoru gdje je bilo više od 200 zatvorenika, uglavnom nedužnih seljana.
17. listopada pet uršulinki, pet mudrih djevica s uljem ljubavi i dobrih djela, osuđeno je na smrt zajedno s tri svećenika, jer su „krivi zbog zločina emigracije ... i preziranja zakona, te su se vratili, pod zaštitom neprijatelja, da vrše dužnosti koje su im bile zabranjene“ .
Prva je bila prozvana i osuđena već unaprijed, danas bismo rekli na montiranom procesu, m. Natalija Vanot iz ugledne obitelji toga grada. Bila je ravnateljica vanjske škole. Vjerojatno su počeli s njom kao najstarijom. Imala je 66 godina. S njom je bila osuđena m. Laurentina Prin, 47 g., isto iz Valenciennesa, učiteljica vanjske škole. Treća je bila m. Ursula Bourla, 48 g., iz Condea, učiteljica u konviktu; četvrta m. Alojzija (Louise) Ducret, 38 g., također iz Condea i učiteljica u konviktu, i posljednja toga dana, m. Augustina Desjardin, 34 godine, iz Cambraya, učiteljica vanjske škole.
Osuda je odmah izvršena, još do podne. U isto vrijeme dok su umirale sestre pod udarom giljotine, svoje je život prinijela u zatvorskoj bolnici m. Caroline Gillard. Usrdno je molila: „Gospodine, ne dopusti da moje sestre uđu u nebo bez mene!“ I bila je čudesno uslišana. Imala je samo 34 godine. S njima su poginula tri svećenika.
23. listopada, pod vodstvom Majke glavarice, Klotilde-Anđele Paillot, prikazalo se za žrtvu i ostalih pet redovnica.
Prva je bila na redu m. Klotilda. Nakon tolikog ispitivanja je rekla: „Zašto me ispitujete? Znam da umirem jer sam bila vjerna Bogu i Kralju, svom Zakonu. Ne umirem za Republiku, već za rimokatoličku vjeru koju sam poučavala, jer je za to utemeljen naš Institut.“ Potom su ušli stražari, a ona je završila: „Građani, mi smo vam vrlo zahvalne; to će biti najljepši dan našega života. Molit ćemo Boga da vam otvori oči“. M. Skolastika je dodala: „Opraštamo našim sucima koji su nas osudili, krvniku koji će nad nama izvršiti osudu i svim našim neprijateljima.“ Glavarica je tražila da samo nju kazne, jer je ona kriva zbog „zapovjedne odgovornosti“ . Ništa nije vrijedilo. Slijedile su dvije sestre Leroux iz Cambraya: Skolatika (44 g.), učiteljica u konviktu, i njezina starija sestra Jozefina, bivša klarisa urbanijanka, 48 godina. Zatim mlade sestre: Ana Marija Erraux, 32 g. i Franciska Lacroix, 40 godina, obje iz Pont-sur-Sambre i obje bivše brigitinke. Konačno je došla na red i Jeanne-Louise Barré, s. Kordula, iz Saillyja, stara 44 godine, koja je bila zdušno na usluzi djevojčicama i djevojkama u školi.
S ovim je sestrama isti dan podnijelo mučeničku smrt i pet svećenika koji se nisu htjeli pokoriti bezbožnim zakonima niti položiti prisegu, te su i oni otišli u Mons. Poginule su i još četiri sestre sv. Vinka.
Kao i prvoj grupi, i ovoj su svezali ruke na leđa, skinuli odijelo da su ostale samo u košulji i suknji, a pred giljotinom bio im je stavljen povez na oči. Mnogi osuđenici ali i znatiželjnici proplakali su videći ove kršćanske junakinje ljubavi i vjernosti Bogu, Crkvi i svom narodu, kako radosno idu na žrtvovanje kao prvi kršćani pred lavove. Molile su psalme i Veliča, kao što su i u zatvoru bile utjeha i ohrabrenje uznicima. Nije bilo lako podnositi glad, hladnoću, stisku duše kao ni stisku prostora, jer su zatvori bili pretrpani. U početku su dobivali nešto hrane, kasnije sve manje, ali su za nju morali plaćati kao i za snop slame koja im je bila jedini ležaj. A da ne govorimo o nečistoći i povredama svake intimnosti. Mnogi su plakali zbog sudbine žene i djece koje su ostavljali. Iako i same pogođene tjelesnim i duševnim mukama, u tješenju drugih snalazile su snage za radosni život predanja. U početku, dok su još bile na slobodi, neke su sestre željele pobjeći od straha da pod mukama ne zataje svoga Gospodina. No M. Klotilda ih je hrabrila da će uz njih biti Zaručnik i štititi ih svojom krvlju. Ta one idu za Njega u mučeništvo. Ima li čega uzvišenijeg? Ohrabrene tim riječima i danima zatvora, „one su letjele, hitjele na giljotinu, da su se i krvnici divili“, pišu sestre koje su čekale još šest dana da dadu svjedočanstvo za Isusa. Tako se dogodilo da je m. Augustina Desjardins potrčala ispred drugih na giljotinu, ali su je vratili natrag. Nisu ih uzalud nazvali „radosnim mučenicama“.
Situacija je u velikom dijelu Francuske bila gotovo nesnosna: upadanja po danu i noći u kuće, posebno u samostane, pregledi, premetačine, otimanja, vrijeđanja, brojna ispitivanja. Giljotina se selila iz grada u grad, a tu je najveću ulogu imao Lacoste sa svojim pomoćnikom Josipom Lebonom. Hvalili su se da su u dva tjedna pogubili 200 žrtava. Vojnike i oficire su strijeljali, drugi na giljotinu. No prema jednom izvoru, gledajući i slušajući redovnice prije smrti, Lebon se skrušio i obratio Gospodinu. Djelovala je krv nedužnih redovnica i svećenika.
Papa Benedikt XV. proglasio je naše Mučenice blaženima 13. lipnja 1920. godine. Nakon beatifikacije vanjsko slavlje održalo se u crkvi sv. Apolinara, koja se nalazi na istoimenom trgu nedaleko Piazza Navona. O. Ottavio Turchi održao je panegirik, tj. pohvalni nagovor, tiskan u Vatikanskoj tiskari iste 1920. godine na 39 stranica formata 19 x 12,5 cm! U tom panegiriku, koji opisuje junaštvo naših sestara, potiču se vjernici da nasljeduju ako ne njihovo mučeništvo, a ono njihovu vjernu ljubav prema Gospodinu. Razlog da se slavlje odvijalo u drugoj nama nepoznatoj crkvi jest činjenica da naše sestre u Rimu tada još nisu imale ni svoje crkve ni velike kapele koja bi primila veliki broj vjernika što su došli proslaviti nove Blaženice. U to, naime, vrijeme još nije bila izgrađena sadašnja Generalna kuća, a u Via Nomentana 34 nema crkve, a kapela je premalena za veći broj vjernika. Crkva sv. Apolinara je vrlo prostrana i lijepa, s pročeljem kasne renesanse i baroka. Do sada nigdje nisam našla razlog zašto je izabrana upravo ta crkva.
Dobra Majka Klaudija, JERINA BOELLEIN, službenica Božja, rođena je 17. Siječnja 1875 u Đakovu od oca Janka – Ivana i majke Slave rođ. Hrvat. Otac joj je rano umro, u 30 god. života. Imala je sestru i dva brata. »Oba dječaka su umrla, a djevojčice, melita – Justina i Jerina – Matilda, ostale su s majkom koja je ostala udovica u 23 godini. Nakon pet godina udovištva udala se za poručnika Ljubomira pl. Radojkovića, te se s djevojčicama preselila u Zagreb, gdje joj je otac Mirko Hrvat bio od 1861. narodni zastupnik, da bi 1883. g. postao predsjednik Hrvatskog sabora.«
Prije odlaska u Zagreb djevojčice su pohađale školu kod sestara sv. Križa u Đakovu, a u Zagrebu ih je djed poslao sestrama milosrdnicama da prime što bolji odgoj i naobrazbu. Od 1885. Jerina pohađa i Glazbeni zavod u Gundulićevoj ulici. Bila je vrlo nadarena i svestrano izobražena. Ipak je djed Dragutin Boellein bio zabrinut zbog posvemašnjeg zanemarivanja vjerske prakse. Djed Mirko i majka bili su potpuno indiferentni prema vjerskim stvarima. »No jedan je poseban događaj obilježio mladu Jerinu za čitav život: dne 1. svibnja 1887., u crkvi Sv. Vinka, primila je sakramenat prve pričesti. Doživjela je mistično iskustvo Boga duboko prisutnog u svojoj duši, te je u tom stanju ostala nekoliko sati, posve otrgnuta od svega stvorenoga.« Od tada se Jerina sve više otvarala Božjem djelovanju i s punoljetnošću počela obavljati vjersku praksu. Pridružila joj se i sestra Melita. Kad im je poočim, kao časnik, dobio premještaj u Budimpeštu cijela obitelj se preselila u Peštu. Tu je kod Jerine dozrela svijest o posebnom izabranju: shvatila je da ju Bog poziva na apsolutno predanje u Njegovu službu. Odlučila je stupiti u uršulinski samostan u Varaždinu kamo je stigla 4. travnja 1904. g. u tridesetoj godini života. Jednostavno je otišla, ostavivši majci samo poruku gdje se nalazi. Majka joj nikada nije napisala ni riječ, niti ju je ikada posjetila, ali joj je poslala potpunu opremu kao za udaju.
U novicijatu je Jerina dobila ime Marija Klaudija od Bezgrešnog začeća. Nakon zavjeta 1906. dobila je službu u školi: sviranje, crkveno i narodno pjevanje, njemački jezik. Tijekom godina vršila je i druge dužnosti: glavarica samostana i ravnateljica škole, odgojiteljica novakinja i mladih sestara, ekonoma, tajnica. Bila je od svih obljubljena, iako je bila zahtjevna.
God. 1929. po posebnom Božjem nadahnuću, prikazuje se za žrtvu za obraćenje Rusije. 1941. obolijeva od tifusa. Trpjela je kao blago janje bez ijedne pritužbe, strpljivo, herojski, bez zahtjeva. Umrla je 3. veljače 1952. godine. Odmah se pronio glas: »Umrla je svetica!« Jedna joj je učenica stavila na grob ploču s natpisom:
»3. II. 1952. Umrla je na glasu svetosti MAJKA KLAUDIJA BOELLEIN.
Prošla je svijetom čineći dobro«
Govorila je Majka Klaudija:
»Budite si svjesni da je naše najveće dostojanstvo i naša najveća sreća u tom što smo DJECA BOŽJA. To je najslađa istina naše svete vjere… Svijest, ja sam dijete Božje, čuvat će vas od grijeha, dat će vašem srcu mir, raširit će ga i učvrstiti u ljubavi i pouzdanju.«
»Postoji jedno sredstvo kojim se sve postizava, a to je molitva. Molimo, s pouzdanjem molimo.«
»Bog je ljubav! Najljepša je molitva od jedne riječi: BOG, BOG, BOG, BOG!«
»Iskazujte štovanje prema svakoj osobi, i nikada nećete uvrijediti Isusa!«
»S dušama treba postupati kao sa staklom, vrlo nježno i oprezno.«
