U korijenu prvog i svakog drugog grijeha bijaše neposlušnost… I tako grijeh zavlada nama ljudima. Jadni li smo mi ljudi. Tko će nas istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga? (usp. Rim 7,24) Tko će nas osloboditi iz vlasti grijeha? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našemu! (Rim 7,25) On je to učinio, oslobodio nas i naučio kako ostati slobodni. Znate li kako? Samo na jedan način. PoslušnošÄ‡u Očevoj volji. Što to konkretno znači? To znači predati se Ocu da te vodi kako bi ispunio savršen plan koji je imao na umu dok te je stvarao. Svakom od nas odredio je pravi put, ravan put, osvijetljen poslušnošÄ‡u. To je jedina signalizacija na putu, jedino svjetlo, jedini znak. »Poslušnost je veliko svjetlo« – reče sv. AnÄ‘ela Merici svojim duhovnim kćerima želeći ih usmjeriti na pravi put.

Svi mi tražimo ljubav, svi mi mnogo toga podnosimo zbog ljubavi. Biti ljubljen, to je naša temeljna potreba i sve što radimo na neki je način motivirano tom potrebom. Da li dobivamo potrebnu ljubav? Kako tko. Netko više netko manje. A ipak svima nam je ponuÄ‘ena čista ljubav, ne uvjetovana, ne posesivna, čista poput vode s izvora. Pa zašto onda hodamo žedni ljubavi? Vjerojatno zato što nismo našli izvor ljubavi pa je uzimamo iz kojekakvih ustajalih močvara ili iz rijeka koje u sebi nose svu ljudsku nečistoću ili iz mora čija sol ne utažuje žeÄ‘ nego je još više pojačava. Ne razlikujmo više vodu od vode, izvorsku od ustajale, nečiste, slane.

Zamislimo da grijeh ima miris. Zbog naravi grijeha pretpostavljamo da bi to bio neugodan miris. Budući da smo svi mi grešnici, grijeh bi se osjećao na svakom koraku. To bi uistinu bilo strašno. Morali bismo hodati sa zaštitnim maskama. Ipak, na našu sreću nije tako. Naš nas je Stvoritelj zaštitio od takvih neugodnosti. Zaštitio je našu nutrinu od očiju znatiželjnika. Što se u našim dubinama dogaÄ‘a zna onaj kojemu pripadaju i njihov Stvoritelj.

Djela poznatih umjetnika prepoznatljiva su na prvi pogled, a u to sam se uvjerila kad sam zakoračila u jednu od prostoriju National Gallery u Londonu. Odmah sam s vrata prepoznala djela Vincenta Van Gogha, njih nekoliko meÄ‘u mnoštvom drugih. Tražila sam baš njegova djela i odmah sam ih prepoznala, po njegovom prepoznatljivom stilu.
A što je s Umjetnikom koji je načinio djela neprocjenjive vrijednosti? Da li su Njegova djela još uvijek prepoznatljiva? Ili ih je „zub vremena“ nagrizao i uništio onu izvornu ljepotu? Nedavno smo na svim medijima slušali i čitali o dubrovačkoj izložbi 'Faberge u Dubrovniku - Blago carske Rusije'. Vrijednost eksponata procjenjena je na više od 100 milijuna eura i zbog tolike vrijednosti osiguravala ju je naoružana pratnja. A kako mi štitimo blago neprocjenjive vrijednosti, sliku Božju, sebe? Štitimo li se od vanjskih utjecaja?

O čemu to Isus govori? Pa zar nije rekao apostolima: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem!“ (Iv 14,27)? Da, Isus uistinu daruje mir onome tko ga želi primiti. Primivši Isusa u svoje srce primamo i mir koji nam je obećao. A koji je znak da smo primili Isusa? Kad se naglo poveća broj onih koji vas ne razumiju, kad vas počnu smetati priče o tuÄ‘im manama, jer sve više postajete svjesni svojih vlastitih, kad vas tuÄ‘e nesreće rastuže, a uspjesi raduju i kad osjetite kao da niste od ovoga svijeta, da je vaša domovina ustvari na nebesima, onda možete biti sigurni da se Krist u vama nastanio i tada možete reči zajedno sa svetim Pavlom: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.“ (Gal 2,20)

Što je vrijeme? Nešto što prolazi, prolaznost. Dok smo u vremenu i sami smo podvrgnuti toj prolaznosti. Kako iskupiti vrijeme, prolaznost? Jedino onim što ne prolazi. A što je to što ne prolazi? To je ono što ostaje. A što je to ono što ostaje? Sv. Pavao nam odgovara: »A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je meÄ‘u njima ljubav« (1Kor 13,13). Ljubav u sebi nosi kategoriju vječnosti, ona nije vezana uz vrijeme, ona ne prolazi i samo njom možemo iskupiti vrijeme, jer ona je iznad vremena, ona ima dimenzije vječnosti.
Kako ljubavlju iskupiti vrijeme?

Ljudi vole mirisati i to nije loše. No, stavljajući neki miris na sebe mi i nesvjesno postajemo živa, hodajuća i to besplatna reklama za neki odreÄ‘eni miris, za njihove proizvoÄ‘ače koje i ne poznajemo, a niti oni poznaju nas. Ničim nas nisu zadužili da to činimo, niti smo s njima sklopili ikakav ugovor, a ipak za njih na neki način radimo i drago nam je kad postanemo prepoznatljivi po njihovim proizvodima. A što je s Isusom? On nas je i te kako zadužio, s njim smo na krštenju sklopili savez i dobili poslanje širiti Radosnu vijest spasenja. Reči ćete možda: „Pa što Isus ima s mirisima?

Zašto kompliciramo vjeru u Boga? Ona je samo jedno – predanje u Božje ruke. Lako mi naučimo sve o vjeri, ali vjerovati…to se uči vježbanjem, to je praksa, a ne teorija. Zamislite čovjeka koji ulazi u prekrasno more, željan doživjeti iskustvo o kojem su mu mnogi plivači pričali.

Nakon što smo čuli današnja čitanja nameće nam se pitanje: Nije li ovaj upravitelj možda ipak nepošten? Kako je mogao izjednačiti istom plaćom radnike koji su radili jedan sat i one koji su radili cijeli dan? I prigovor jednoga u tom matematičkom svijetu doista bi bio na mjestu… ALI… Nije svima dano isto… Ako bismo umjesto riječi 'denar' stavili riječ 'talent' ili 'sposobnost' bi li bilo nepravedno? Različitih smo sposobnosti i mogućnosti i stoga je posve krivo usporeÄ‘ivati se jedni s drugima… Poštivanje različitosti i različite mogućnosti pojedine osobe jedan je od najvažnijih zadataka u jednoj zajednici, bilo da je to riječ o obitelji, školskoj zajednici, zajednici mladih na župi ili nekoj redovničkoj zajednici. Znamo koliko je važno poštivanje osobe i njezinih mogućnosti u odgoju, počevši od najmanje djece, pa sve do starosti. Tu smo svi jako osjetljivi. A osjetljivi smo zato jer nas je Bog stvorio posve jedinstvene i neponovljive, dragocjene i vrijedne i ako netko dirne u to Božje djelo, sve se u nama buni i viče protiv te nepravde, jer ako je Stvoritelj svih stvari, koji neizmjerno nadilazi svoje stvorenje, tako oblikovao mene, tebe, nas, tko ima pravo dirati u tu jedinstvenost. Samo Bog zna tko je čovjek i samo on zna puninu milosti koju može primiti svatko od njegovih stvorenja.
Poziv ove nedjelje i ovih današnjih čitanja mogao bi biti: Svakome dopusti da radi kako i koliko može, jer nismo svi isti! A svi smo Božja stvorenja, dragocjeni i jedinstveni. (dM)
 

Izvršiti povjereni zadatak, pa makar na početku i bio protiv njega, vrijedi više, nego prihvatiti zadatak, a ne izvršiti ga.
Raspoložimo ovog tjedna svoja srca da izvršimo zadatke koji su nam povjereni, a nadasve neka u nama bude isto mišljenje kao i u Isusu Kristu… neka se u nama naÄ‘e utjehe, ljubazna bodrenja,  zajedništva Duha, srca i samilost, jednodušnost s onima s kojima živimo i radimo, bez umišljenosti i suparništva… I sve to ćemo moći samo zato jer je to isto činio i sam Isus Krist… oplijenio se svoje jednakosti s Bogom, uzeo lik sluge, postao ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik. Ponizio je samoga sebe sve do smrti na križu – on pravi Bog… Ali zato je primio Ime nad svakim imenom i Otac ga je uzvisio… To je put kojim i mi moramo proći ako želimo biti poslušni sinovi i kćeri nebeskoga Oca, Oca koji je sama nježnost i ljubav i koji 'malene' uči putu svome… one koji mu se svim srcem vrate i obrate, pa ne znam kakva nedjela možda učinio… Ako se odvrati od zla i stane činiti pravicu, živjet će! (dM)