Svjetski dan duhovnih zvanja 29. 04. 2012.g.
Poruka pape Benedikta XVI. za 49. svjetski dan molitve za zvanja
Tema: Zvanja su dar Božje ljubavi
Draga braćo i sestre, Svjetski dan molitve za zvanja, koji će se slaviti 29. travnja 2012., na ÄŒetvrtu uskrsnu nedjelju, poziva nas razmišljati o temi: Zvanja su dar Božje ljubavi. Izvor svakog savršenog dara je Bog ljubavi – Deus caritas est: "tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu" (1 Iv 4, 16). Sveto pismo opisuje povijest te praiskonske povezanosti Boga i Äovjeka, koja prethodi samom stvaranju. Sveti Pavao, kada piše kršÄ‡anima iz grada Efeza, uzdiže himan zahvaljivanja i hvale Ocu, koji neizmjernom dobrohotnošÄ‡u, kroz stoljećâ ostvaruje svoj sveopći naum spasenja, koji je naum ljubavi. U Sinu Isusu – kaže Pavao – on "nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim" (Ef 1, 4). Bog nas je ljubio i "prije" nego smo nastali! Nošen iskljuÄivo svojom bezuvjetnom ljubavlju, on nas je "naÄinio ni od Äega" (usp. 2 Mak 7, 28) da nas privede punini zajedništva sa sobom.
Obuzet silnim divljenjem pred djelom Božje providnosti, psalmist kliÄe: "Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih uÄvrsti - pa što je Äovjek da ga se spominješ, sin ÄovjeÄji te ga pohodiš?" (Ps 8, 4-5). Duboka istina o našem životu je, dakle, sadržana u ovom iznenaÄ‘ujućem otajstvu: svako stvorenje, a na poseban naÄin svaka osoba, je plod jedne Božje misli i jednog Äina Božje ljubavi, beskrajne, vjerne i vjeÄne ljubavi (usp. Jr 31, 3). Otkriće te stvarnosti ono je što uistinu stubokom mijenja naš život. U jednom Äuvenom tekstu iz Ispovijesti, sveti Augustin izražava velikom snagom svoje otkriće Boga kao najviše ljepote i najviše ljubavi, Boga koji mu je uvijek bio blizu, ali kojem je konaÄno otvorio svoj um i srce da ih on preobrazi: "Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Mene su daleko od tebe držale one stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u tebi. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio pa uzdišem za tobom, okusio sam pa gladujem i žeÄ‘am, dotakao si me, i ja gorim za mirom tvojim" (Knjiga deseta, Glava 27, 38). Tim slikama svetac ih Hipona pokušava opisati neizrecivo otajstvo susreta s Bogom, s njegovom ljubavlju koja preobražava Äitav život.
RijeÄ je o bespridržajnoj ljubavi koja nam prethodi, jaÄa nas i doziva na našem životnom putu a ima svoj korijen u potpunom Božjem besplatnom daru. Govoreći osobito o svećeniÄkoj službi, moj prethodnik, blaženi Ivan Pavao II. rekao je da "svaki ministerijalni Äin, dok privodi k ljubavi i služenju Crkvi, potiÄe na sve veće dozrijevanje u služenju Isusu Kristu Glavi, Pastiru i ZaruÄniku Crkve. Ta se ljubav oblikuje kao odgovor na onu prethodeću, slobodnu i nezasluženu ljubav Božju u Kristu" (Apost. posinod. pobud. Pastores dabo vobis, 25). Svako je pojedino zvanje, naime, plod Božje inicijative, ono je dar Božje ljubavi! On je taj koji Äini "prvi korak" i to ne zbog neke posebne dobrote koju je našao u nama, već zbog prisutnosti same njegove ljubavi koja je "razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan" (Rim 5, 5).
U svakom dobu, izvor Božjeg poziva treba tražiti u inicijativi beskrajne Božje ljubavi, koja se u punini oÄituje u Isusu Kristu. Kao što sam napisao u svojoj prvoj enciklici Deus caritas est: "Bog je vidljiv na mnogobrojne naÄine. U povijesti ljubavi koju nam Biblija prenosi, on nam izlazi ususret, pokušava osvojiti naša srca – sve do Posljednje veÄere, sve do srca probodena na križu, sve do njegovih ukazanja nakon uskrsnuća i velikih djela kojima je, po djelovanju apostola, vodio prvu Crkvu na njezinu putu. I u kasnijoj povijesti Crkve Gospodin nije bio odsutan: uvijek nam iznova izlazi ususret, po muževima i ženama koji zraÄe njegovom prisutnošÄ‡u, u svojoj RijeÄi, u sakramentima, na osobit naÄin u Euharistiji" (17).
Božja ljubav je vjeÄna; on je vjeran samom sebi, vjeran je "rijeÄi koju dade tisući naraštaja" (Ps 105, 8). Potrebno je zato iznova razglašavati, navlastito novim naraštajima, privlaÄnu ljepotu te Božje ljubavi, koja nam prethodi i prati nas na našem putu: ona je tajni poticaj, ona je motivacija koja nikada ne jenjava, Äak ni u najtežim okolnostima.
Draga braćo i sestre, trebamo otvoriti svoj život toj ljubavi. Savršena Božja ljubav (usp. Mt 5, 48) je to na što nas svakodnevno poziva Isus Krist! Visoko mjerilo kršÄ‡anskog života sastoji se naime u tome ljubimo "kao" što ljubi Bog; rijeÄ je o ljubavi koja se oÄituje u potpunom, vjernom i plodonosnom sebedarju. OjaÄ‘enoj poglavarici samostana u Segoviji, u jeku dramatiÄnih okolnosti u kojem se tih godina našao samostan jer mu je prijetilo ukidanje, sveti Ivan od Križa odgovara pozivajući je da djeluje po Božjem: "Ne mislite ni na što drugo osim da Bog sve ureÄ‘uje i vodi; a gdje ljubavi nema, tamo je unesite i ubrat ćete ljubav" (Epistolario, 26).
Upravom na tome tlu prinošenja samog sebe i otvorenosti Božjoj ljubavi i kao plod te ljubavi, raÄ‘aju se i rastu sva zvanja. Crpeći iz toga izvora u molitvi, Äestim utjecanjem RijeÄi i sakramentima, osobito euharistiji, moguće je živjeti ljubav prema bližnjem u kojem se uÄi otkrivati lice Krista Gospodina (usp. Mt 25, 31-46). Da bi izrazio neraskidivu vezu izmeÄ‘u tih "dvaju ljubavi" – prema Bogu i prema bližnjemu – koji izviru iz istog božanskog vrela i kojem se vraćaju, papa Grgur Veliki koristi primjer male biljke: "Na tlu našeg srca [Bog] je zasadio prvi korijen ljubavi prema njemu, iz kojeg se kasnije razvila, poput lista, bratska ljubav" (Moralium Libri, sive expositio in Librum B. Job, Lib. VII, cap. 24, 28; PL 75, 780D).
Ta dva izraza jedne Božje ljubavi, moraju s posebnim intenzitetom i Äistoćom srca živjeti oni koji su odluÄili krenuti putom raspoznavanja životnog zvanja koji vodi prema svećeniÄkoj službi i redovniÄkom životu; oni su njihovo prepoznatljivo obilježje. Naime, ljubav prema Bogu, koju su prezbiter i redovnici pozvani vidljivo – premda uvijek nesavršeno – u sebi odražavati, je razlog da se odgovori na poziv posebnog posvećenja Gospodinu po svećeniÄkom reÄ‘enju odnosno ispovijedanju evanÄ‘eoskih savjetâ. Snaga odgovora svetog Petra božanskom UÄitelju: "Da, Gospodine, ti znaš da te volim" (Iv 21, 15) tajna je života darovanog i življenog u punini, i zato ispunjenog dubokom radošÄ‡u.
Drugi konkretni izraz ljubavi, onaj prema bližnjem, prije svega prema onima koji su u najvećoj potrebi i koji najviše trpe, je presudni poticaj koji navodi svećenika i posvećene osobe da budu graditelji zajedništva meÄ‘u ljudima i sijaÄi nade. Odnos posvećenih osoba, a napose svećenika, s vjerniÄkom zajednicom je živ i postaje takoÄ‘er temeljni aspekt njihove afektivnosti. U vezi s tim sveti Arški župnik je volio ponavljati: "Svećenik nije svećenik za sebe, već za vas" (Le curé d'Ars. Sa pensée – Son cœur, Foi Vivante, 1966., str. 100).
Draga braćo u episkopatu, dragi prezbiteri, Ä‘akoni, redovnici i redovnice, vjerouÄitelji, pastoralni djelatnici i svi vi koji radite na polju odgoja novih naraštajâ, najtoplije vas pozivam da pomno obratite pozornost onim Älanovima župnih zajednicâ, udrugâ i crkvenih pokretâ koji primjećuju u sebi znakove poziva na svećeništvo i posebno posvećenje Bogu. Važno je da se u Crkvi stvore povoljni uvjeti koji će omogućiti mnogim mladim ljudima da kažu svoj "da", kao velikodušni odgovor na poziv Božje ljubavi.
Na pastoralu zvanja leži zadatak da pruži korisne smjernice kako bi taj hod bio plodonosan. U središtu toga će biti ljubav prema Božjoj rijeÄi jaÄana sve većim upoznavanjem sa Svetim Pismom i pažljivom i stalnom osobnom i zajedniÄkom molitvom; to će im omogućiti da osjete Božji poziv usred vreve kojom je ispunjen svakodnevni život. Ali iznad svega, euharistija mora biti "živo središte" svakog hoda prema zvanju: tu nas Božja ljubav dotiÄe u Kristovoj žrtvi, savršenom izrazu ljubavi, i tu uvijek iznova uÄimo živjeti "visoko mjerilo" Božje ljubavi. RijeÄ, molitva i euharistija su dragocjeno blago koje nas osposobljava shvatiti ljepotu života potpuno utrošenog za Kraljevstvo.
Želim da mjesne Crkve, u svojim razliÄitim sastavnicama, postanu "prostori" pomnog razluÄivanja i duboko preispitivanja zvanja, prostori gdje se mladićima i djevojkama pruža mudro i snažno duhovno vodstvo. Na taj naÄin kršÄ‡anska zajednica i sama postaje oÄitovanje ljubavi Boga u kojem prebiva svaki poziv. Ta dinamika, koja odgovara na pitanja Isusove nove zapovijedi, može pronaći rjeÄito i jedinstveno ostvarenje u kršÄ‡anskim obiteljima, Äija je ljubav izraz Kristove ljubavi koji je dao samog sebe za svoju Crkvu (usp. Ef 5, 32). U obiteljima, "zajednicama života i ljubavi" (Gaudium et spes, 48), novi naraštaji mogu steći divno iskustvo te požrtvovne ljubavi. One, naime, ne samo da su povlašteno mjesto ljudskog i kršÄ‡anskog odgoja, već mogu predstavljati "prvo i najbolje sjemenište poziva na život posvećen kraljevstvu Božjem" (Ivan Pavao II., Apost. pobud. Familiaris consortio, 53), pomažući svojim Älanovima upravo u obitelji otkriti ljepotu i važnost svećeništva i posvećenog života. Neka pastiri i vjernici laici uvijek suraÄ‘uju na tome da se u Crkvi umnože te "kuće i škole zajedništva" po uzoru na svetu nazaretsku obitelj, skladni odraz života Presvetog Trojstva na zemlji.
S tim željama, od srca podjeljujem apostolski blagoslov vama, draga braćo u episkopatu, svećenicima, Ä‘akonima, redovnicima, redovnicama i svim vjernicima laicima, osobito mladićima i djevojkama koji pouÄljiva srca osluškuju Božji glas i spremni su ga prihvatiti i velikodušno i vjerno uza nj prianjati.
Iz Vatikana, 18. listopada 2011.
Papa Benedikt XVI.