Izlaganje s. Damjane na Katehetskom institutu 18. 11. 2002. na temu:
»DJEVIČANSTVO NE ZNAČI PREZIRANJE TIJELA, ODBACIVANJE LJUBAVI ILI STRAH OD BRAKA«
UVOD
»Doista, ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga…« (Mt 19,12)
Danas ću govoriti o jednoj meni tako dragoj temi – djevičanstvu – na koje sam i sama pozvana i koje uistinu nastojim živjeti »tražeći i želeći sva ona sredstva i načine koja su potrebna za ustrajnost i napredak sve do kraja.« O djevičanstvu ću govoriti s dva aspekta: kao izvanrednom pozivu i kao odgovoru osobe na poziv. Izvanredan poziv, kao i odgovor osobe na darovani poziv, pretpostavlja cjelovitu osobu koja sav svoj život posvećuje Bogu radi kraljevstva nebeskoga.
1. DJEVIČANSTVO JE IZVANREDAN POZIV
»Budući da ste izabrane da budete prave i netaknute zaručnice Sina Božjega, u prvom redu vas molim i zaklinjem da ushtjednete spoznati važnost takvog izbora i njegovo novo i čudesno dostojanstvo.« Radi se, dakle, o posebnom izabranju. Bog poziva i nikome nije poznata shema po kojoj izabire – to je njegova božanska tajna. Poziv koji upućuje, poziv je ljubavi. Prisjetimo se Mk 10,12: »Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu…« Svojom ljubavlju neodoljivo privlači i osoba u tom pozivu prepoznaje dragocjenost čija vrijednost nadmašuje sve druge; možemo reći da darovana ljubav za osobu postaje dragocjeni biser radi kojega se isplati sve izgubiti. Osoba je spremna na rizik, izvjesnu osamljenost srca, odricanja; spremna je žrtvovati ono svoje najintimnije, najdragocjenije, onu sposobnost da se posve otvori osobi suprotnog spola. Osoba svjesno i vlastitom slobodnom odlukom odbija istrošiti tu i takvu želju zato »da bi je sačuvala u svoj njezinoj punini i pronašla drugi izlaz, suprotan čisto biološkom užitku,« makar se činilo da takav način života nije prirodan. I zaista, on nije naravan, ali to ne znači da je protunaravan – on je nadnaravan, a to znači da se može »razumjeti samo u VJERI i živjeti samo po MILOSTI.«
2. DJEVIČANSKI ŽIVOT JEST ODGOVOR NA BOŽJI POZIV
Kao što već više puta rekoh, djevičanski život jest izvanredan poziv, ali on je i odgovor osobe na darovani poziv, te postaje način njezina života. Iako osoba živi ovdje na zemlji, ona je u isto vrijeme stvarnost koja se ne može definirati, jer nije konačna, ograničena je. Po svom bitku ona je čežnja prema Apsolutnome, Beskrajnom. I upravo je stoga a priori u mogućnosti stupiti u kontakt s Bogom i komunicirati s njime u ljubavi, te ako osjeća da se korjenitom ljubavlju želi slobodno posvetiti samo svojem Stvoritelju, ne može istovremeno stupiti u brak, jer dozrela ljubav nosi sa sobom jedincatost i nepodijeljenost.
3. DJEVIČANSKI ŽIVOT PRETPOSTAVLJA CJELOVITU OSOBU
Budući da je djevičanski život nadnaravan, on ipak pretpostavlja cjelovitu osobu koja je zrela na psihofiziološkoj, psihosocijalnoj i duhovno-razumskoj razini. Što to znači? (Jasno je da je ovdje sada nemoguće zalaziti u dublje analize ovih razina. Dotaknut ću svaku pomalo koliko to vrijeme dopušta!)
Osoba je svjesna svojih fizioloških i tjelesnih potreba kao što su: glad, žeđ, spavanje, ali isto tako i seksualne potrebe koje, kao urođeni instinkti, također žele biti zadovoljene. Zadovoljenje ove potrebe traži drugu osobu, dakle, u igru ulazi psihosocijalna razina. Stvoreni smo kao muško i žensko i stoga smo kao jedinke nedostatni. Trebamo drugoga i zato zrelost na trećoj, duhovno-razumskoj razini, pomaže osobi da izabere partnera, ali ne samo kao puki objekt zadovoljenja svojih potreba. Na ovoj je razini osoba sposobna kontrolirati svoje primarne nagone, usmjeravati ih i odgovorno ophoditi s njima. Ivan Pavao II. kaže: »Ljubav je psihološki dozrela tek onda kada postaje vrlinom, kada se usmjeruje na osobu ne kao na izvor užitka (fizičkoga ili društvenoga), već na osobu kao na objektivno dobro.« Pema tome, na ovoj razini, koja je svojstvena samo čovjeku, osoba je sposobna nadići samu sebe, sposobna je odreći se same sebe zbog nekog većeg dobra (npr. Božjeg kraljevstva), i sve svoje energije usmjeriti ne samo na ljudske objekte, nego prema božanskome, prema Bogu, ali ponavljam, nipošto zato jer prezire ljubav ili brak – radi se o posebnom izabranju milosti.
Iako se i u osobi koja živi zavjet djevičanstva pojavljuju prirodne potrebe prve i druge razine, ona ih nadilazi i ne ispunja ih, jer su u neskladu s njezinim izborom vrednota, te zato jer bi samo zadovoljenje tih potreba, gledano u cijelosti, dovelo do rascjepa u osobi, budući da ona treća razina ne bi bila zadovoljena. Naprotiv, usmjeravajući cijelo svoje biće prema Bogu, ljubeći ga svim srcem, dušom i tijelom, ostvaruje se veza stvorenja sa Stvoriteljem, u našem slučaju, veza zaručnice sa Zaručnikom, koj je neizmjerno nadilazi i često ostavlja samu i u tami kako bi njena čežnja sve više rasla i konačno jednog dana uskliknula: »Povuci me i trčat ćemo zajedno za mirisom tvojih pomasti. Jer ljubav je jaka kao smrt…«
ZAKLJUČAK
Stoga, djevičanstvo nije preziranje tijela, strah od braka ili odbacivanje ljubavi, naprotiv, ono je takav način života, u kojem osoba, ne prihvaćajući zadovoljiti svoje prirodne želje, produbljuje svoje srce, (koje postaje slobodnije i time sposobnije za darivanje ljubavi, pažnje i srdačnosti svima s kojima dolazi u dodir.) U tom se nadilaženju ona ostvaruje, jer »kršćanska radost nije u tome da se zadovolje potrebe, nego se očituje u produbljenju te želje.« Zato je Marija, »ostvarujući u sebi puninu djevičanstva, u dubini svoga bića otvorila neizmjeran prostor i neizmjernu sposobnost koja je bila spremna roditi samoga Boga.« »Tko može shvatiti, neka shvati!«
KORIŠTENA LITERATURA
BOULAD, Henri, Evanđeoski savjeti. Čista želja il seksualnost, u: Posvećeni život 5/1998) 1, 50-57.
MERICI, Anđela, Spisi. Pravilo. Spomeni. Oporuka, Provincijalat Hrvatskih uršulinki, Zagreb, 1992.
RIDICK, Joyce, Zavjeti. Blago u glinenim posudama. Psihološko-duhovna razmišljanja, KS, Zagreb, 1988.
WOJTYLA, Karl, Amore e Responsabilita, Marrieti, Casale, 1978.
