Romone Zlatne krunice u našim crkvama i dušama. Utičemo mu se s punim pouzdanjem. Slabi, umorni, izranjeni. Prašnjavi. Žedni. Srcu kopljem probodenom, pogrdama nasićeno, satrveno.
Kaže sveti Ivan Pavao II. da je Ono u  u Getsemaniju nasmrt žalosno, osjeća strašan teret.
Satrveno je zbog naših grijeha.
Oplijenjeno.

PRED SRCEM ISUSOVIM – U LIPNJU – BILO KOJEM

Stojim pred slikom Srca Isusova i molim da On napravi moje srce po svom Srcu.
Lijepa molitva, no jesam li svjestan što tražim i što želim?
Slika u mojoj župnoj crkvi prikazuje Srce mog Gospodina s bitnim karakteristikama - krvari, probodeno je, okrunjeno trnovom krunom, iz njega izlazi svjetlo, u svjetlu križ.
Sve su to simboli bitni za razumijevanje Srca ali ujedno i naznake kakvo je srce učenika pozvano biti.
Ono koje je probodeno, ne ono koje probada, koje krvari, a ne koje ranjava, koje nosi svoj križ, a ne stavlja »nesnosne« terete na druge, srce koje svijetli u patnji, a ne zdvaja.
Srce Isusovo... učini srce moje po Srcu svom... jesam li uistinu svjestan što to znači i na što pristajem?

Govorimo o dubinama kojih nikad ne možemo dovoljno svojim slabim dubinama zahvatiti.
Bolje, dati nam se zahvaćati od Njega.
Mijenjati.
Vjerovati.
S Njim hoditi.
O tim dubinama kliče u Duhu sv. Pavao zajednici u Filipima kontemplirajući kako Sin Božji sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. (Fil 2, 7-8).
Eto nas do bitnoga.
Takva nam je osoba bliža od nas samih. Takvom se Srcu rado utičemo, s nadom ga zazivamo, jer ga osjećamo kao svoga, kao onoga koje nas jedino nikad neće ostaviti ni zakazati u svojoj blizini. To je Srce nepomućeno sebičnošću i prljavštinom prolaznih interesa, prožeto neizrecivom Ljubavlju i Mirom. 
Mir naš. Naše pomirenje.
S Njim, sa svojom prošlošću, svojim ranama.
Takvom prijatelju koji s nama ide »do kraja« vjerujemo. To može i želi jedino Bog.

(vlč. Zvonimir Badurina-Dudić)