S posebnom radošću odjekuje ovogodišnji vazmeni aleluja!
Na samu svetkovinu Božjeg Milosrđa dobit ćemo dva nova velika sveca, dva velika sveta oca, proroke naših dana, pastire po Božjem srcu, Ivana XXIII. i Ivana Pavla II.

Na neki način i kao duhovna priprava za taj veliki događaj oslonimo se kao ljubljeni učenici na riječ Crkve, na riječ iz enciklike svetog pape Ivana Pavla II. »Bogat milosrđem« .
Prigodna riječ Crkve u sedmom broju ovog dokumenta sažima i obuhvaća sve u čemu se nalazimo i u svojim dubinama osjećamo:
»Što nam, dakle, govori Kristov križ, koji je takoreći posljednja riječ njegove poruke i njegova mesijanskog poslanja? Istina, on još nije posljednja riječ Boga Saveza: ona će biti izrečena tik u svanuće, kada najprije žene, a onda apostoli, došavši k grobu raspetog Krista, nađu ga prazna i po prvi puta čuju poruku: »Uskrsnuo je«.
Oni će onda to ponavljati drugima i bit će svjedoci uskrsla Krista. Ipak, i u proslavi Sina Božjega i dalje će biti prisutan križ koji - putem čitavog mesijanskog svjedočenja Čovjeko-Boga koji je na njemu podnio smrt - govori i nikada neće prestati govoriti o Bogu-Ocu koji je uvijek vjeran svojoj vječnoj ljubavi prema čovjeku, jer je »tako ljubio svijet« - dakle, i čovjeka u svijetu - »te je dao svog Sina Jedinorođenca, da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni«.
Vjerovati u propetoga Sina znači »vidjeti Oca«, znači vjerovati da je ljubav prisutna u svijetu, i da je ta ljubav moćnija od svakolikog zla u koje je upleten čovjek, ljudski rod i svijet.
I kao veličanstveni zaključak dodajmo riječi iz istog broja:
»Vjerovati u takvu ljubav znači vjerovati u milosrđe.«
U zemlji velikim dijelom opterećenoj neimaštinom, ispunjenom molitvenim krikovima i vapajima, napuštenih, osamljenih i usamljenih, bolesnih i napuštenih, u bezdušnom svijetu gdje moćnici izruguju nositelje evanđelja i silovane žene šalju na parade, i u ovim nas danima drži riječ svetog pape iz osmog broja istog dokumenta: »Križ je najdublje saginjanje božanstva nad čovjekom i nad onim što čovjek - osobito u teškim i bolnim trenucima naziva svojom nesretnom sudbinom. Križ je poput doticanja vječne ljubavi najbolnijih rana zemaljskog čovjekova bivovanja…«
Neka ove riječi svakom budu melem i lijek da uistinu vazmeni poklik aleluja bude i naša životna istina!
(vlč. Zvonimir Badurina-Dudić)