Druga vazmena: Bože vječnog milosrÄ‘a, ti svake godine vazmenim slavljem užižeš vjeru svog svetog naroda. Umnoži u nama milost, da sve dublje shvaćamo što je krst koji nas je oprao; što je duh koji nas je nanovo rodio; što je krv koja nas je otkupila. Po Gospodinu.

Naše poniranje u otajstva vjere ovisi o spremnosti da se otvorimo Božjoj milosti, predamo joj život i dopustimo se voditi.
Jer...tek kad krenemo Njegovim putem, počinjemo naslućivati što to uistinu znači...
Kad se u našim dubinama nastani Njegova logika, počinjemo shvaćati što nam je učinio kad nam nije ostavio drugačiji put osim onog kojeg je sam prvi prešao-put milosrdnog Učitelja koji se radije daje (naizgled) potpuno poništiti nego drugog ugroziti, ne pribijati nego biti pribijen - na drvo sramote,
radije potpuno vjerovati Ocu nego u presudnom trenutku računati (ovo)zemaljske jednadžbe...
Ako ne odustanemo i posustanemo (i) u nama se počinje zbivati novo rođenje,
počinjemo doticati smisao Krvi koja se za nas prolila u čistoj ljubavi a koje smo se nebrojeno puta pokazali nedostojni...
Užezi, Gospodine stijenj (moje) vjere koji tek tinja, i ne dopusti da propadnem jer sam u Tebe povjerovao...
Povjerovao da je tvoje milosrÄ‘e vječno – uvijek tu – za mene – oplakujući  moje dubine dodiruje bolna mjesta, temelj je mog pouzdanja.
Iako ga je premalo u našim koracima, ono je zanavijek nosivost naših nada. MilosrÄ‘e koje razumije, oprašta, liječi, nosi.
Nježnost Boga koji se (pre)daje bez zadrške, do kraja, jer vodi do ludila, do kraja, do križa.
Tvoje me milosrÄ‘e prati(lo) i ondje i onda gdje i kad sam mislio da sam potpuno napušten, zapušten i uništen.
Ti si iznad naših kategorija i ograničenja.
Vjekovnost tvoje milosrdnosti nalazi me rušeći sve zapreke koje su (drugi) (p)ostavili, koje sam sam postavio. (vlč. Zvonimir Badurina)