»…Vratiti se izvorima vjere i ljubavi, srcu Boga koji 'je ljubav'…«
Univerzalno, općeljudsko iskustvo krhkosti i prolaznosti, ljekovito za našu, često i nesvjesnu zarobljenost u prolaznost, je iskustvo bolesti. Već vrlo skromno  iskustvo sati čekanja u našim čekaonicama, pa preko (za nas koji se bojimo) straha od zubara do većih zahvata i boljetica, može biti i milosno iskustvo križa, koje smanjuje našu umišljenost i usmjerava nas (prema) Božjim zadatostima u nama. Nema čovjeka bez iskustva bolesti na ovaj ili onaj način.

Neki trpe od začeća, podnoseći terapije kraće ili duže vrijeme od rođenja….
Krhkost Božjeg dara, tijela, koje je nositelj vječnosti i stan duše. Tijelo, važan teološki pojam od utjelovljenja do uskrsnuća, Božjeg i našeg.
Dan bolesnika, spomen Gospe Lurdske kojeg je proročki, kao i Dan posvećenog života, npr., ustanovio uskoro sveti Ivan Pavao Veliki, potiče nas i da se napijemo s provjerenih izvora Crkvenog nauka, otkrivajući otajstvo raspete Ljubavi u križu koji je i bol i dar, prignuće i uzdignuće duše, kako svjedoče najbolji među nama, najotvoreniji Božjem djelovanju, kako je baš isti Ivan Pavao II. posvjedočio u zadnjim mjesecima svog zemaljskog bivovanja.
Uzmimo u ruke njegovu encikliku Spasonosno trpljenje, ili koju njegovu poruku za Dan bolesnika, ili koju (ali uistinu) provjerenu knjigu o križu koja nas neće uvjeravati u ludost da je križ nespojiv sa istinskim hodom za Gospodinom, baš naprotiv.
U tu istu maticu dubokog duhovnog nauka na tragu najboljih učitelja duhovnog života poput svetog Ivana od Križa uklapa se i ovogodišnja poruka pape Franje za Dan bolesnika.
Izdvajam drugi broj: »Utjelovljeni Sin Božji nije uklonio iz ljudskog iskustva bolest i trpljenje, već je, preuzevši ih na sebe, preobrazio ih i dao im pravi smisao. Dao im je pravi smisao zato jer posljednju riječ nemaju bolest i trpljenje nego novi život u punini; preobrazio ih, jer u jedinstvu s Kristom ne moraju više biti negativni već mogu postati pozitivni. Isus je put i s njegovim Duhom možemo ga slijediti. Kao što nam je Otac darovao Sina iz ljubavi i Sin darovao sebe iz iste ljubavi, i mi možemo ljubiti jedni druge kao što je Bog nas ljubio, dajući život za braću. Vjera u Boga postaje dobrota, vjera u Krista raspetoga daj nam snage da ljubimo do kraja, čak i svoje neprijatelje. Dokaz istinske vjere u Krista je sebedarje i širenje ljubavi prema bližnjemu, osobito prema onima koji to ne zaslužuju, prema onima koji trpe i prema onima koji su marginalizirani.«
Eto odgovora na mnoga pitanja koja redovito čujemo ili na primjedbe – zašto, čemu, zašto baš ja? Kako se postaviti? Papa daje praktični odgovor na vapaj – Bože daj (mi) snage!
Primiti nam je Njegova Duha. Znam(o) divne primjere vjernika i vjernica koji su svojim stavom u patnjama nerijetko zadivljavali sve oko sebe, od medicinskog osoblja nadalje. Bili su to vrhunski apostoli snage vjere u slabom čovjeku, jer pokazuju da je (u) našoj ranjenoj naravi potrebno dopustiti da se rascvate (u) taj Božji cvijet. Otvoriti nam se Njemu.
Naime, reći će treći broj Poruke: »Po krštenju i potvrdi pozvani smo suobličiti se Kristu, Dobrom Samarijancu svih onih koji pate…«
Milosno je iskustvo nositi sakramente u redovitim posjetima bolesnicima. Blagotvorno je u bolnici naići na kršćane koji žive duhom kojim odsijeva papina poruka, posebno je lijepo i za naše vjernike dragocjeno u bolnicama naći milosrdne Samarijance, naše drage i vrijedne redovnice, te bolničke kapelane.
Zaključimo papinim pozivom: »Da bismo rasli u nježnosti, u osjetljivoj ljubavi ispunjenoj poštivanjem prema drugome, imamo jedan pouzdan kršćanski uzor na koji možemo sa sigurnošću upraviti pogled: to je Majka Isusova i Majka naša, koja je uvijek pozorna na Božji glas i na potrebe i teškoće svoje djece.« (usp. br. 4)
Odazovimo se pozivu na milinu Svetog Oca Franje!
(vlč. Zvonimir Badurina-Dudić)