Benedikt Mudri i Franjo Blagi

Osoba prošle godine za mene je nedvojbeno: Benedikt XVI! Zašto? Zagledajmo se u sebe i znat ćemo odgovor. Kolike dubine oholosti treba(m) Bogom ispuniti, kolike vrhove oholosti sniziti, hrapavost izgladiti. Gledano čisto ovozemaljskim očima, teško je i zamisliti koliko je duhovne snage potrebno, slobode za koju  nas Krist oslobodi, da bi se svjesno, slobodno, svojevoljno, odreklo titula, časti, probitka, klanjaoca oko sebe. Poniznost: mjera protiv oholosti reći će meričijanska duhovnost.

Čini se lako? Pogledajmo u sebe.
Kako se grčevito držimo svojih uzvišica, grebena nadmenosti i sprudova umišljenosti; a za razliku od Josepha Ratzingera, ne imajući kao potkrepu takvog ponašanja ni  njegovih darova ni njegovih dostignuća.
(Vrhunsko je djelo Providnosti što su nam zahvaljujući njegovu pontifikatu prevedena mnoga, do tada uskraćena, njegova djela).
»Svi smo mi manje ili više oholi, ta Bog nas je doista načinio velikima, i mi se osjećamo velikima. Dao nam je htjeti i moći i mi lako ne prihvaćamo stavljanje granica tim dvjema sposobnostima. Samo jedan iskren, nepristran i bez samilosti pogled na nas same, može nas održati u ravnoteži na našem pravom mjestu, pokazati nam što smo u stvari, ostavimo li Boga po strani, i tako nas dovesti do toga da uvidimo kako smo visoko mišljenje imali o sebi.« (Uršulinka, slika zaručničkog otajstva, str. 104.)
Ne smijemo (sada) upasti u uvijek površnu  senzacionalističku i naravno bolno površnu logiku svjetskih i svjetovnih medija, koji uzdižu jednog (Papu Franju) da bi ponizili drugog (Papu Benedikta).
Ukratko, njihove osnovne karakteristike po kojima ih se oslikava, ne idu li zajedno?
Ne izviru li iz istog Srca, blagost i poniznost, kao »dva prsta jedne ruke«?
Svakog divljenja vrijedno, čovjek tolike intelektualne snage i mnogih darova svjesno se, povećeg dijela života, stavio u sjenu, najprije Ivana Pavla Velikog, a onda i Franje Blagog.
Benedikt Mudri, Benedikt Ponizni. Benedikt naučitelj Crkve.
Čovjek čiju nam je veličinu - na više razina mudroslovnu  – tek prepoznati.
(vlč. Zvonimir Badurina-Dudić)