Uršulinska crkva Varaždin
60. obljetnica smrti Majke Klaudije
(17. 01. 1875. – 03. 02. 1952.)
03. 02. 2012.

16:30 molitva krunice

SVETA MISA u 17:00 h
Svetu misu predvodi preč. Franjo Biškup

Nakon svete mise, sestre su prikazale život Majke Kaudije uz prezentaciju koju je priredila s. Klaudija Đuran i koju možete i ovdje pogledati.

ŽRTVUJEM SE ZA CRKVU, GOSPODINE

Uz 60. obljetnicu smrti Službenice Božje M. Klaudije Boellein

3. veljače 2012. godine navršilo se 60 godina od smrti Službenice Božje, uršulinke, Dobre Majke Klaudije. Poznaju je brojni vjernici u Hrvatskoj ali i izvan nje i mole  za njezin zagovor. Kao što je za života oko sebe žarila Isusovu ljubav, često bez riječi, samim svojim blagim ohrabrujućim pogledom, milinom, prisutnošću koja je svakoga odmah podsjetila na Isusa, tako sada sipa milosne pomoći iz nebeskog preobilja Očeva milosrđa.
Uoči svoje spasenjske smrti Gospodin je rekao: „Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). Mnogi su sveci pošli Kristovim stopama i prošli kroz njegovo vatreno krštenje. Tamo od sv. Ivana Krstitelja i sv. Stjepana, sve do mučenika današnjih dana u tolikim zemljama. Dali su život, poput Isusa. Iz ljubavi, za braću, za prijatelje u Kristu, za one blizu i za one daleko. Iz ljubavi plemenite, neutrudive, koja nema računice, ne broji i ne važe žrtve, koja se razdaje i predaje, koja je vječna. Njihova krv i žrtva postadoše dobro sjeme za Kraljevstvo.
Sv. Mala Terezija je napisala kako su joj njezine silne želje da proslavi Boga i da bude od koristi Crkvi, stvarale pravo mučeništvo. U poslanicama sv. Pavla pročitala je da svi ne mogu biti apostoli, proroci, učitelji, a ona je željela biti sve to. Zapisala je: „Promatrajući mistično tijelo Crkve nisam prepoznala sebe ni u jednom od udova koje opisuje sv. Pavao, ili bolje, htjela sam prepoznati sebe u svima. Ljubav mi je dala ključ moga zvanja. Shvatila sam, ako Crkva ima tijelo sastavljeno od različitih udova, da joj onda ne nedostaje najpotrebniji ni najplemenitiji od svih udova: shvatila sam da Crkva ima Srce i da to Srce gori od ljubavi. Shvatila sam da jedino ljubav oživljuje udove Crkve, i kad bi se ljubav ugasila, ne bi više apostoli navješćivali evanđelja, mučenici ne bi više htjeli prolijevati svoju krv. Shvatila sam da ljubav obuhvaća sva zvanja, da je ona sve, da ona obuhvaća sva vremena i sva mjesta. Jednom riječju, da je ona vječna... Da, našla sam svoje mjesto u Crkvi, i to si mi mjesto dao ti, o moj Bože! U srcu Crkve, svoje majke, bit ću ljubav.“
To je shvatila i M. Klaudija i živjela na svoj način. Gospodin ju je sam pripremao da u Crkvi živi ljubav. Još kao dvanaestgodišnja djevojčica Jerina-Irena Matilda, na dan svoje prve pričesti dubinki je doživjela Boga i njegovu prisutnost. Zapisala je: „Veliku sam milost primila na dan prve sv. Pričesti, 1.V.1887. Kroz nekoliko sati bila sam posve odsutna zemaljskom životu, otrgnuta svemu stvorenome, a proniknuta prisutnošću Božjom. Osjećala sam Boga u sebi. Sreća moja bila je neopisiva. Tu istu milost primila sam još dvaput u životu.“ Bog ju je posve prožeo. Ta prva velika mistična milost obojila je cijelo njezino biće posebnim tonovima, dajući snažan pečat svemu što je radila. Ti su tonovi tijekom godina sve više poprimali boje Isusove patnje, dok i ona, poput Njega, nije dovršila svoj život kao posvemašnja žrtva ljubavi na oltaru predanja Očevoj volji, koju je ljubila u svakom detalju koji joj se otkrivao, poput Isusa koji ju je rano uzeo u svoju školu križa. Ljubav Presvetog Trojstva davala joj je snagu i apostolsku plodnost.
Tako je mogla proći za onda dosta dugi život od 77 godina, koji je, unatoč trpljenja, ostavljao dojam smirene radosti i sreće. Potekla je iz dvije vrlo ugledne obitelji. Djed Mirko Hrvat bio je deset godina predsjednik Hrvatskog sabora. Rođena je u Đakovu, u nedjelju 17. siječnja Svete 1875. godine, i isti je dan bila krštena. Te se nedjelje slavilo Presveto Ime Isusovo. Ostaje bez oca u četvrtoj godini života. Otac Janko umire u svojoj 30. godini, 18. svibnja 1878., i ostavlja mladu 22. godišnju udovicu Gloriju-Slavu s troje djece, a četvrto se još nije ni rodilo. Nakon pet godina majka se preudaje za visokog časnika austrougarske vojske pravoslavne vjere, koji je za zasluge dobio plemstvo. Obitelj seli u Zagreb. Irena je otrgnuta od dobrog djeda Dragutina Boelleina, prijatelja biskupa Strossmayera i upravnika svih biskupskih imanja, koji je bio velika biskupova potpora pri gradnji đakovačke katedrale. Beskrajno je volio tu nježnu djevojčicu koju je majka Slava često zapostavljala i s njome dosta grubo postupala. Nešto starija sestra Melita bila je nagluha, te je vjerojatno majka svu svoju pažnju posvećivala njoj. Irena je morala ostaviti i školu i drage sestre Sv. Križa. Srećom da je u Zagrebu nastavila školu kod sestara milosrdnica. Upravo u njihovoj crkvi, pred oltarom sv. Vinka Paulskog, prima spomenutu objavu svoga Gospodina. Bog, koji nikada ne napušta svoje, stavlja joj u mladosti na put svetoga katehetu i ispovjednika, kasnije biskupa Josipa Langa, koji ju u dva navrata upućuje da se skloni kod sestara kad su prilike u kući zbog majčinih postupaka bile odviše teške.
No neprilike nisu slomile njezinu mladost. Njezine prijateljice tvrde da im je uvijek bila uzor te su je u svemu oponašale i čeznule da budu s njom. I one su nekad vidjele majčine ispade, ali su dale izjavu da nikada nisu vidjele Irenu namrštenu ili da bi se na bilo što tužila. Već su je tada smatrale svetom. Ona se sve više i više priljubljivala uz Gospodina i Njegovu raspetu ljubav. U Budimpešti, kamo je obitelj bila premještena, pod vodstvom jednog oca isusovca, pred likom Bezgrješne spoznaje da je došao čas da se posve posveti Gospodinu. Stigla je u uršulinski samostan u Varaždin 4. travnja 1904. godine. Odatle se javila majci koja ju nikada nije posjetila, čak niti napisala pismo. Poslala joj je, da tako kažemo, kraljevski miraz, ali ne i sebe. No molitve njezine kćeri dovele su je pred kraj života do obraćenja. Danas bi mnogi rekli da tako teške rane iz djetinjstva i mladosti ostavljaju i teške traume. Time se opravdavaju i mladi i odrasli i idu na sve moguće razgovore i liječenja. Ako je itko mogao biti traumatiziran, to je mogla biti mlada Irena. Ali ništa od toga. Ona je sve odmah predala u dobro Očevo Srce i imala snage i drugima pomagati, druge tješiti i hrabriti, što će ostati jedna od njezinih upečatljivih odlika. Isus u Euharistiji bio je njezin lijek i liječnik.
Čim je stupila u samostan, i redovnice i učenice i sve osoblje u službi uršulinskih škola ojetili su koliko je produhovljena i da ižaruje iz nje nešto posebno. Ugledna Varaždinka Lunaček već na prvi pogled rekla je jednoj sestri: „Vi ni ne znate što ste dobile s tom kandidatkinjom... Vaš je samostan na velikom dobitku s tom finom osobom“.
Irena je bila obučena iste godine i primila ime Marija Klaudija od Bezgrješnog začeća. Obavljala je važne dužnosti. Budući da je u Zagrebu pohađala i glazbenu školu, to joj je kao redovnici poslužilo u školskom radu. Učenice su davale izjave da je svirala klasike s velikom osjećajnošću i da su od nje uz sviranje naučile mnogo za život promatrajući njezinu finoću i milinu, njezinu blagu dobrotu te zauzetost za svaku osobu i poštovanje prema svakoj. Bila je sva za ljude, a ipak trajno uronjena u Gospodina.
Uz glazbu predavala je njemački jezik te crkveno i narodno pjevanje. Bila je glavarica, ekonoma, učiteljica novakinja i juniorki. Upravo ovaj odsjek života učiteljice novakinja posebno je opečatio njezin život. Mladim budućim redovnicama bila je više nego rođena majka. Krajem 1928. godine bila je poslana u Mekinje u Sloveniju da pomaže u odgoju hrvatskih novakinja. U to je vrijeme Sv. otac Pijo XI. pozvao katolički svijet da se moli i žrtvuje za zemlje u kojima hara komunizam. Da ohrabri sestru Mariju Forst u nekoj teškoj duševnoj patnji, M. Klaudija joj je intimno progovorila o sebi i rekla: „Kad sam kao submagistra bila godine 1929. u Mekinjama, predala sam se Bogu, dopuštenjem ispovjednika, kao žrtva za obraćenje Rusije. Odonda me stizavalo poniženje i patnja jedno za drugim“. Tu je izjavu s. Marija vjerno zapisala. Sestra Terezija Horvat je također zapisala da je 14. listopada 1951.posjetila teško bolesnu M. Klaudiju. Razgovarale su o trpljenju. Klaudija je rekla kako se pred više godina predala Isusu kao žrtva. Čula je u duši glas: „Žrtvuj se za Rusiju, jer već lupaju po pećini Petrovoj“. – „Žrtvujem se“, odgovorila je Klaudija odmah, spremno, i predala se Isusu kao žrtva. Sestra Terezija upitala je Klaudiju: „Na koji vam je način Isus to rekao?“ – „To ne mogu reći“ – odgovorila je Klaudija. Odmah je dodala: „Odonda su došla na me sva moguća trpljenja“ .
Najteže trpljenje zadesilo ju je 1941. godine kada je s još četiri druge sestre dobila trbušni tifus. Jedva ga je preživjela, ali teške ponižavajuće posljedice trajnog kolitisa ostale su punih jedanaest godina, sve do svete smrti, 3. veljače 1952. godine. Cijeli je život postila, malo je jela, uvijek je imala svoju mjeru bez obzira o kakvom se jelu radilo, no tih godina nakon rata, kada su i druge sestre gladovale, ona je zbog svoje crijevne bolesti, možda je to bio rak ili tuberkuloza crijeva, tako oslabila da je bila sama kost i koža. S. Anzelma Gračanin je izjavila: „Imala sam sreću da se kao nadstojnica za zdravlje brinem za nju. Nikakvi lijekovi nisu imali trajnog učinka, pružali su samo časovito olakšanje. Bolest je cijeli organizam iscrpljivala tako da se gornji dio tijela sve više svijao. Hrptenjača i prsni koš sasvim su se deformirali, i boli su bile teške. Pitala sam je više puta: 'Boli li vas jako?' Rekla je: 'Jako me boli!' To je izrekla s izrazom tuge u očima, ali mirno i strpljivo, bez uzdisanja ili jaukanja. Tako je ustrajala do smrti... Koji put bi joj iz dubine duše, koja je bila obuzeta nekom velikom misli, izašle riječi: 'Kako je dobar Bog! Bog tako hoće!'... Nije mogla obavljati razmatranja, a ipak je uvijek bila u Bogu. Bog, to je za nju bilo sve.“
Druga setra, Margarita Labrtić, piše: „U njezinoj velikoj bolesti često sam je posjećivala da se napijem tog vječnog života. Bila je strašno uništena. Lice joj je bilo kao u mrtvaca, a hrptenjača savijena tako da joj se glava gotovo doticala pasa. Tko je poznavao njenu lijepu i otmjenu pojavu, znao je dobro što to znači: 'Nisam čovjek, nego crv'. Ali oči, o te oči, pune Boga! Tko ih je pogledao, vidio je vječnost.“
Na zamolbu glavarice i po odredbi ispovjednika, četiri i po godine prije smrti, nakon izjave o milosti prve pričesti, napisala je ovo:
„Hoću da se zahvalna srca uzdignem do izvora svih milosti, koje sam – iako ponor bijede – primila u svom životu, hoću da se sjetim ljubavi kojom su mi dane. Sve su milosti i dobročinstva izljev Božjeg Srca. 'Bog je ljubav!' Najsnažnije u svome životu okusila sam baš tu ljubav...“.
Iskustveno je znala da je Nevini za grješnike uzišao iz ljubavi na Križ. Sljubio se s Očevom voljom, a ta je da se svi ljudi spase i dođu do potpune spoznaje istine, kako kaže sv. Pavao (1 Tim 2,4). I M. Klaudija posve se poput svojeg božanskog Zaručnika supriličila Očevoj volji. Njezina glavarica u to vrijeme, M. Ignacija Galijan, koja ju je dubinski poznavala i štovala, zapisala je ovo: „U toj teškoj bolesti bila je potpuno predana u Božju volju, sjedinjena s njom. Često je znala reći: 'To je strašna bolest, ali ja hoću, hoću, hoću'.... Trpite li mnogo? – 'Mnogo trpim', odgovorila bi, 'ali kako Bog hoće. Volja Božja, volja Božja!' I ista sestra dodaje da ju je zamolila da joj nešto napiše za dušu. Napisala je nekoliko rečenica uzetih iz Izaije, a koje se odnose na boli Sluge Patnika: „Nije imao obličja ni ljepote... Prezren i zadnji od ljudi... Iskorijenjen je sa zemlje živih... Njegovo je lice bilo zastrto i nismo ništa držali do njega“, da bi onda u raznim zgodama rekla ili napisala sestrama: „Ljubio me je i predao se za me!“ „Ponizio je sama sebe“, „Kad sam slab, onda sam jak“ (sv. Pavao). „Isus je prisutan u svim našim patnjama i borbama, a ta je prisutnost, prisutnost ljubavi. Predajmo se toj ljubavi, zaklonimo se u 'krilo Očevo', tu je siguran i trajan mir. Imajmo veliko pouzdanje u beskrajnu ljubav Isusovu i bit ćemo 'kao gora Sion'“: Jer 'Tko se uzda u Gospodina, on je kao brdo Sion, ne pomiče se, ostaje dovijeka“ (ps 125,2)... Da, on, naš božanski učitelj, daje uza svoju pouku ujedno svjetlo i snagu. Provodimo taj u svakom pogledu tako potreban nam intimni život s Isusom Kristom“.
A onda je kao u zanosu govorila: „Da, Gospodin je blizu. Štoviše, on je prisutan, da još više, ne samo prisutan, on je u nama! Ali još više: Mi u njemu!... Bog u nama i mi u njemu. To Božjoj ljubavi još nije dosta. Ona nas još u svemu traži... O, ne da se opisati, ne da se shvatiti tolika dobrota i ljubav Božja!“ Vidjela je Boga u ljepoti prirodi, u svakoj travki ili cvijetu, u zemlji pripremljenoj da primi sjeme, u suncu, u orlu koji se diže iznad snježnih vrhunaca. Često je ponavljala: „BOG! BOG! BOG! Najljepša je molitva od jedne riječi: 'BOG! BOG! BOG! BOG!'“ Ili: „Našživot nije ništa ako nije u Presvetom Trojstvu. Što je prirodi sunce, to je našoj duši Presveto Trojstvo. Moramo se ukorijeniti u Presveto Trojstvo.“
Ili ovo divotno uvjerenje: „Bog je Bog! O kako su divne Njegove savršenosti: vječan je i nepromjenljiv, svudašnji i sveznajući, premudar i svemogući, svet i pravedan, dobrostiv i milosrdan, istinit i vjeran... Bog je ljubav!“
Ta joj je ljubav bila kao čvrsta hrid, kao gora Sion, dala joj je snagu da živi kao „da promatra Nevidljivoga“ (Hebr 11,27), da su se sestre čudile i divile kako je mogla, skoro do smrti, izdržati dugo klečeći pred Presvetim, sva pognuta. Kad je 1951. godine mons. Stjepan Bäuerlein bio posvećen za biskupa Đakovačke biskupije, proklečala je tijekom dvije sv. Mise, od 8 do 10 sati. Tada je još čamio u zatvoru u Lepoglavi naš Bl. Alojzije kard. Stepinac. Ona je ostala logična do kraja žrtvujući se za stvar Crkve. Za nju su svećenici bili svetinja, a njihove je nevolje uzimala kao svoje, jer je u vjeri u njima gledala produženu Kristovu ruku koja dijeli svaki blagoslov. Majčinskom je ljubavlju o njima govorila i za njih se prikazivala. Nije dopustila ni jednu kritiku, jer je svaki svećenik za nju bio, a to i jest po svom pozivu, „persona sacra“ – posvećena osoba.
S. Pija Lončar je u novicijatu čula izraz „sentire cum Ecclesia“ – „Osjećati s Crkvom“, tj. živjeti s Crkvom, koji je bio u korijenu duhovnosti sv. Ignacija, ali i svete Anđele. Piše: „Nikad mi se ne bi tako duboko usadio u dušu da nisam vidjela kako je to načelo provela u djelo moja sveta magistra Klaudija. Kad bi ona, inače vrlo tiha i mirna, smirena u Bogu, govorila o bilo kojoj stvari u vezi s tim načelom, a to je u novicijatu bivalo često, sva bi se ražarila, riječi su joj bile snažne i vatrene, glas krepak i živ. Osjećale smo da joj govori cijela duša. Kad bi svršila o tome govoriti, vratila bi se u svoj stari i tihi način... Dolazak biskupa u samostan bio je za nju duševni doživljaj. Rekla bi svojim novakinjama: Djeco, dolazi crkveni knez. Taj izraz posebno je voljela. Osjećali smo da njoj nešto posebno kazuje, jer bi ga izgovorila s nekom osobitom duhovnom unkcijom... Mnogo puta bi nam davala divan primjer svoje ljubavi prema Crkvi... Poniznost kojom bi M. Klaudija molila od svećenika ili biskupa blagoslov bila je živa propovijed.“
S. Marija Forst govori kako je M. Klaudija nakon Sv. pisma najviše uzimala za čitanje Papine poruke, enciklike, kao i pisma biskupa, i završava: „Svjesna sam da tu veliku ljubav k svemu što izdaje Crkva dugujem svojoj magistri u novicijatu i juvenatu, Majci Klaudiji.“
Jednom je s. Anđelina ušla u varaždinsku kapelicu naložiti peć. Nikoga nije vidjela, ali je čula odnekle neke vapaje. Činilo joj se kao da se netko s nekim bori tražeći smilovanje. Kako je kapela dosta velika, krenula je prema oltaru i tu opazila M. Klaudiju kako kleči na podu zgrbljena, uronjena u molitvu pred euharistijskim Isusom. Sestra je bila uvjerena da M. Klaudija za nekoga traži smilovanje, jer vjeruje da je Isus tu živ i da će ju uslišati. Možda je i to bio jedan od časova kada ga je zaklinjala za Crkvu, za Papu, za progonjene, zatvarane i ubijane svećenike, i za „svoju“ Rusiju. Samo Gospodin znade koliko se ona uložila za obraćenje te velike zemlje, i eto, plodovi su se u velikom dijelu pokazali.
Videći je tako skrhanu bolešću, s. Margarita ju je jednom upitala: „Časna Majko Klaudijo, jeste li u životu puno trpjeli?“ – „Ne, nisam“, odgovorila je Klaudija i odgovor popratila smiješkom blaženika, dodaje sestra. „Ali ipak, časna Majko...?“ Na to je Klaudija još mirnije i vedrije odgovorila: „Ne, nisam, jer sam na sve odmah rekla dragom Bogu: Hoću!“ Marijin 'Fiat', Neka mi bude! I Isusov: 'Ne moja, nego tvoja volja!' Bilo je to sjedinjenje jedne male čovječje i jedne velike Očeve Volje. To je ljubav koja čini sve laganim unatoč patnje. Naš teolog i književnik, vlč. Ivan Golub, negdje je napisao da teret uronjen u vodu gubi na težini, a patnja uronjena u ljubav također gubi na težini. To je našu Službenicu nosilo do zadnjeg časa.
Kad ju je nešto prije smrti glavarica upitala veseli li se smrti, u duhovnoj je radosti odgovorila: „O, da! Veoma se veselim!“ – „Je li vam što neugodno?“ – „Ništa, ništa, ništa!“ M. Ana Račić je izjavila: „Njezina je pojava davala utisak kao da joj duša neprestano pjeva s Marijom 'Magnificat' – 'Veliča duša moja Gospodina'“. Ista redovnica, inače vrlo staložena, jednom je u hipu doživjela M. Klaudiju u oblaku svjetla. Takve su se stvari događale kod mnogih svetaca.
I kad je M. Klaudija umrla, svim sestrama ostavila je dojam žrtvenog janjeta koje je dovršilo svoj zadatak na ovoj zemlji da nastavi posredovanjem za braću na nebu. Opet – poput Isusa: „Oče, došao je čas! Proslavi svoga Sina, da i tvoj Sin proslavi tebe... Ja sam tebe proslavio na zemlji, izvršivši djelo koje si mi dao da učinim. A sada, Oče, proslavi ti mene kod sebe kod sebe samog onom slavom koju imadoh kod tebe prije nego postade svijet“ (Iv 17,1.4-5).
I kao da je odmah kod ukopa Bog htio pokazati kako mu je bila mila Klaudijina žrtva i da je počeo proslavljati je. Dvije mlade osobe osjetile su vrlo ugodan miris kao miris balzama. Ispitivale su sestre što su to stavile u grob, ali nije bilo nikakvog vanjskog uzroka za miris. Jedna od njih, još i sada živa, postala je redovnica i uvijek se obraćala M. Klaudiji za pomoć. Uz to, njezina učenica, Vera Marić pl. Miskić, nedugo nakon smrti dala je načiniti mramornu ploču da se stavi na grob s ovim riječima:
3.II.1952. umrla je na glasu svetosti
M. Klaudija Boellein
'Prošla je svijetom čineći dobro'.

Rim, 31. siječnja 2012.
S. Klaudija Đuran, uršulinka