GODINA
SVEĆENIKA

                     SV. ANĐELA MERICI
 

Lik i djelo	Kako sv. Anđela nije bila sahranjena 30 dana, veliki brešanski umjetnik Alessandro Bonvicino, zvan Moretto, Anđelin duhovni sin, čija je kćerka bila također uršulinka, uspio je naslikati vjeran barem jedan portret.   1] Činjenica da su imali toliko skupo Sv. Pismo pokazuje da je Anđelina obitelj bila prilično dobrostojeća i da je Anđelinu ocu bilo stalo do Božje riječi. Prema procjeni crkvenog povjesničara Danijela Ropsa, Biblija je u to vrijeme stajala dva do tri vola.   [2] Agostino Gallo bio je poznati agronom koji je napisao knjigu "Deset dana agrikulture i radosti sela", te ju je u narednim izdanjima proširio na 13 pa na 20 dana. Bila je prevedena na francuski jezik i služila kao udžbenik do 19. st. Anđela je kod njega stanovala, a kad je Bresci prijetila opsada, poveo ju je s obitelji u Cremonu. Bio je s njome na hodočašću na Varallu, tako da ju je vrlo dobro poznavao. I njegova sestra Hipolita, udovica bez djece, i žena Cecilija kretale su se u Anđelinu društvu i "nisu mogle živjeti bez nje". Augustin je jednoj svojoj kćeri dao Anđelino ime.
Anđela je bila rođena u Desenzanu na Gardskom jezeru oko 1474. godine, u kršćanskoj obitelji s petero djece, oca Ivana (Giovanni) i Majke Katarine rođ. Biancosi. Otac je svake večeri članovima obitelji čitao Sv. pismo[1] i živote svetaca, posebno djevica mučenica, Katarine, Uršule, Cecilije, Janje, Agate, koje su se dubinski dojmile male Anđele. Kada je u ranoj mladosti izgubila oba roditelja i stariju sestru, primio ju je s mlađim bratom u Salò ujak Biancosi, ugledni gradski vijećnik. Salò je bio luksuzni gradić sjeverno od Desenzana. Tu je Anđela susrela raskoš i raskalašene običaje renesanse. Stupa u franjevački treći red kako bi mogla provoditi pobožan život pun djela ljubavi i pristupati često sv. pričesti. Kako su vladali ratovi, koji su sa sobom donosili smrt, glad i bolesti, franjevački su je poglavari, kao već duboko izgrađenu ženu, 1516. godine poslali u tada veliki grad Bresciu, u taj "Mali Rim", da tješi plemenitu trećoredicu Katarinu Patengola koja je izgubila muža i oba sina, a uskoro i kćerku. Anđela je divno obavila zadatak, i tu je ušla u krug uglednih osoba kojima je zasjala kao zvijezda nade i utjehe. Zanimljivo je da je svoj apostolat započela upravo sa ženom, da bi žene trajno susretala tijekom života, te da bi žene-djevice konačno ostvarile njezinu zamisao, utemeljenje Družbe posvećenih žena u svijetu. Suvremenik i poznati agronom, Agostino Gallo[2], rekao je uz prisegu: "Dok je ta čâsna Majka živjela, bila je na veliku radost i utjehu mnogim osobama koje su dolazile da se s njom posavjetuju kako da promijene život, kako da podnose suprotivštine, da načine oporuku, kako da izaberu ženu, ožene sina ili udaju kćer, a nikada nije manjkalo ni onih koji su se željeli izmiriti… Bilo je i mnogo drugih slučajeva koje je rješavala savjetujući i tješeći koliko je najviše mogla… Tako bih mogao o njoj ispričati mnoge začuđujuće stvari, među kojima je najčudnije to što nikada nije učila abecedu, no ne samo da je pročitala mnogo duhovnih knjiga, već sam više puta vidio da k njoj dolaze redovnici, posebno propovjednici i teolozi da je pitaju za razjašnjenja mnogih odlomaka Psalama, Proroka, Otkrivenja, čitavog Novog i Starog zavjeta. Ona im je sve tako razložila da su time ostali iznenađeni. Stoga se može reći da je ta žena imala više božanskoga negoli ljudskoga. Stoga nije čudno da je provodila tako strog život i što je tako žarko hvalila djevičanstvo, čistoću, post, ispovijed, pričest i molitvu… Ostajala je pred Presvetim više jutarnjih sati slušajući mise, a jer je trebala malo spavanja, možemo zaključiti da je provodila u molitvi velik dio noći…. Zatim je čitav dan provodila u dobrim djelima prema bližnjemu…". Njezin tajnik Gabrijel Cozzano ustvrdio je: "Njezine su riječi bile žarke, snažne ali blage. Izgovarala ih je s toliko nove snage i unkcije, da je svatko morao reći: 'Bog je tu!'"          Ubrzo su je svi zvali Majka Sestra Anđela i molili za njezino duhovno vodstvo. I prognani milanski nadvojvoda Franjo II. Sforza usrdno ju je molio da ga primi za duhovnog sina i da se moli za njegovu vojvodinu.
Oko nje su se počele okupljati žene i udovice, ali napose djevojke, uglavnom sirotice bez roditelja, sluškinje ili odgojiteljice brojne djece bogataških ili čak grofovskih obitelji, ili djece vlastite braće i sestara. Anđela je njima ukazivala na osobno dostojanstvo i kako je lijepo živjeti za Boga čineći "sva moguća dobra djela". Djevojkama je prikazivala ljepotu posvećenosti Isusu Kristu zaručniku. Sve ih je odgajala svojim životnim primjerom i riječju. Njezini kratki spisi i danas su suvremeni i dragocjeni u odgojnom poslanju uršulinki. Do tada je za djevojku bio zakon: "aut maritus, aut murus", tj. ili udaja ili zidine samostana. Djevojka si nije mogla izabrati bračnog druga, jer su joj ga uglavnom nametali roditelji, a ako je izlazila izvan kuće, uvijek je bila u pratnji koje starije osobe. Kao udata bila je, osim rijetkih iznimaka, uvijek u sjeni muža. Anđela je uvidjela koliko trpe neke žrtve prisilnih zvanja zbog sebičnih interesa obitelji da se ne dijeli baština, koje su u samostanu živjele razočarane i bezvoljne, ali i udate žene nevoljene, neprihvaćene, ili izigravane od supruga. To je bilo vrijeme kada su nezakonita djeca kao sjene pratila i okrunjene glave. Anđela je bila zrela žena koja je bujala radošću, životnim optimizmom utvrđenim na dubokoj vjeri koja je nicala u dugim satima molitve. I polako se u njoj profilira spoznaja da je pozvana ustanoviti družbu djevica posvećenih u svijetu, koje će vršiti one iste zadatke što su ih već imale, ali novom ljubavlju, radosno i s oduševljenjem, za spasenje i posvećenje svijeta.
Bilo je, naime, mnogo djevojaka koje nisu imale miraz za samostan, ili se nisu osjećale pozvane na taj život. Anđela je u ranoj mladosti imala viđenje da Bog od nje želi osnutak družbe djevica koje će, kako je zapisala u svom Pravilu, "ući u družbu radosno i vlastitom voljom" (I. Pr, 3-4), ali ostajući u svijetu. Takva sloboda izbora bila je za ondašnje shvaćanje tolika novina da su je neki crkveni krugovi smatrali umišljenom i preuzetnom. Ipak je njezin autoritet bio u gradu tako velik da je i generalni vikar Lorenzo Muzio uvidio mudrost njezina nauma i potvrdio njezino Pravilo 8. kolovoza 1536. g., nepunih 9 mjeseci nakon utemeljenja Družbe, a Družba je bila utemeljena na dan svete djevice i mučenice Katarine, 25. studenoga 1535. Stavila ju je pod zaštitu druge mučenice, sv. Uršule, zaštitnice sveučilišta Sorbonne, Coimbre i Beča. Potvrda pape Pavla III. izdana je 9. lipnja 1544. godine Bulom Regimini Universalis Ecclesiae.       Da bi djevice zaštitila od napadaja bilo s koje strane, Anđela je odabrala grupicu uglednih plemenitih brešanskih matrona udovica da budu kao duhovne majke te zaštitnice i zastupnice pred zakonom. Te su djevice posvećene u svijetu živjele u svojim kućama ili u kućama gdje su radile. Bio je to, ante litteram, prvi svjetovni institut u Crkvi, ustanovljen više od 400 godina prije negoli će se tim pitanjem pozabaviti papa Pijo XII. One, dakle, nisu stanovale u samostanu, niti su polagale redovničke zavjete, osim privatnog zavjeta djevičanstva posvećenoga Kristu-Zaručniku. Kardinal Karlo Boromejski kasnije je svojim uršulinkama u Milanu dopustio javno polaganje zavjeta čistoće, te su to zaželjele i brešanske uršulinke. Prvi takvi javni zavjeti u Bresci bili su na blagdan djevice i mučenice Janje, dne 21. siječnja 1568. godine. Anđeline kćeri nisu nosile ni posebno odijelo. Ona određuje samo to da odijelo bude jednostavno i skromno, ali da im ponašanje bude vanjski raspoznajni znak pripadnosti Družbi. Anđela piše: "Svaka se mora tako ponašati da ne učini ni u sebi, niti u prisutnosti bližnjega ništa što bi bilo nedostojno zaručnice Svevišnjega… Neka svaka bude radosna i uvijek puna ljubavi, i vjere, i nade u Boga. A ophođenje s bližnjim neka bude razborito i skromno…, tako da svaki vaš čin i svaka riječ budu časni i uljudni… Neka sve naše riječi, djela i ponašanje budu uvijek na pouku i izgradnju onih koji s nama opće, dok imamo uvijek u srcu goruću ljubav"..."Neka njihov govor, sve njihove riječi, budu mudre i uljudne, ne oštre ni trpke, nego čovječne koje vode slozi i ljubavi… Neka daju dobar primjer. I neka svima budu ugodan miris kreposti. I neka nastoje unositi mir i slogu gdje god se budu nalazile. A iznad svega, neka budu ponizne i ljubazne. A cjelokupno njihovo ponašanje, djela i riječi neka budu prodahnuti ljubavlju, snoseći sve strpljivo, jer osobito ove dvije kreposti satiru glavu đavlu."   Poput Anđele, za koju jedan suvremenik piše da je svima propovijedala vjeru u Svevišnjeg Boga, uršulinke su bile poput kvasca unoseći svagdje vjeru, mir, pomirenje, radost, polet, te im je uskoro Crkva povjerila vjeronauk u nedjeljnim župskim školama. To je bilo do tada nezamislivo. Sama Majka Anđela dobro ih je poučila u vjeri. Od prvih 28 djevica, koje su se nakon sv. mise i pričesti upisale u knjigu Družbe, broj im se naglo povećavao, tako da je Družba ubrzo preplavila Sjevernu Italiju. Članice su se uključile u Anđelinu karizmu uprisutnjujući Krista u Crkvu i svijet, vraćajući ljude "ad fontes", na prave kršćanske izvore, u zajedništvu s tolikim osobama kojima je obnova Crkve bila na srcu.
Crkva je kanonizacijom 24. svibnja 1807. g. priznala Anđeli neobično veliku zaslugu koju je svojim životom i djelom pružila njezinoj obnovi. Kada je uz 400. obljetnicu otvorenja Tridentskog sabora Vatikan izdao prigodne poštanske marke, između nekoliko muškaraca koji su pripremali Tridentinum nalazi se jedina žena, Anđela Merici.
(Tekst: s. Klaudija Đuran, OSU)

    Početak stranice