Pozitivno intonirani napisi sa strane (poluslužbenog glasila) Crkve o novom albumu vrhunskog američkog  autora više nego samo popularne glazbe, suvremenom rock-pjesniku Bruceu Springsteenu, mogu nas, nadajmo se, ponukati da i mi pokažemo malo veću, a dužnu pažnju i prema našim hrvatskim autorima, koji su bili ili jesu nadahnuti biblijskim jezikom, kršćanskom kulturom, pa su kao i navedeni američki rocker barem kulturološki katolici.

I to, još s naše – hrvatske - strane, koliko mi je poznato, nedotaknuto polje, predstavlja područje evangelizacije koje bi moglo biti vrijedna spona sa svijetom kako mladih i ljudima srednjih godina tako i sa samim svijetom popularne kulture.
U komunističkom totalitarnom sustavu, svaki je autor znao dozvoljene granice nadahnuća, pa su se pisci šlagera obraćali uglavnom samo nebu i na taj neutralni, cenzorima prihvatljivi način, zazivali Njegovu blizinu i pomoć. Sjetimo se samo naslova poput »Samo nas Nebo rastavit može« i sl.
Ni najnježnija pjesmarica Novih fosila nema niti natruha kršćanskog utjecaja osim naravno neizravno u općeljudskoj, ljubavnoj i prigodice obiteljskoj problematici poput pjesme »Majčine oči«….
Neizravnih doticaja s Bogom i kršćanskim bilo je i kod Drage Britvića (»Zvona moga grada«), kod Arsena Dedića i više u »Majci hrabrost«. Pojedini uratci (do)nosili na vrlo kvalitetan umjetnički način kršćanske i duboko ljudske poruke poput Oliverova »Ključa života« ili pojedinih pjesama Parnog valjka posebno, čini mi se, s albuma »Stvarno nestvarno«, ali nerijetko i ranije.
Dolaskom svekolike pa i duhovne slobode, autori su potpuno slobodni u izričaju. Kršćanskim nadahnućima posebno se otvaraju autori koji nose opus Prljavog kazališta, te daleko najbolji kantautor Zlatan Stipišić Gibonni, u čijim je pjesničkim slikama od početka prisutan pjesnički i umjetnički utjecaj očeva genija, koji je preko svog etnografskog pregnuća svome Zlatanu pozlatio strune poetike. Tu je Noina arka, rajsko voće, pa npr. Jahve na albumu Unca fibre, već legendarna o oprostu s albuma Mirakul i drugo sve do tolerance. Opet se škriplje zubima...
Marko Perković sa svakim je albumom jači i snažniji u kršćanskom nadahnuću, pa je govor (o) ljubavi zadnjeg nosača zvuka, sasvim logičan korak naprijed u tom nastojanju.
Treba još spomenuti i Petra Grašu, čije pjesme nose izgrađujuće poruke, i to bi bilo od poznatijih izvođača,  za istaknuti, u duhu uvodne rečenice ovog letimičnog i kratkog osvrta.
(vlč. Zvonimir Badurina-Dudić)