Svi mi tražimo ljubav, svi mi mnogo toga podnosimo zbog ljubavi. Biti ljubljen, to je naša temeljna potreba i sve što radimo na neki je način motivirano tom potrebom. Da li dobivamo potrebnu ljubav? Kako tko. Netko više netko manje. A ipak svima nam je ponuđena čista ljubav, ne uvjetovana, ne posesivna, čista poput vode s izvora. Pa zašto onda hodamo žedni ljubavi? Vjerojatno zato što nismo našli izvor ljubavi pa je uzimamo iz kojekakvih ustajalih močvara ili iz rijeka koje u sebi nose svu ljudsku nečistoću ili iz mora čija sol ne utažuje žeđ nego je još više pojačava. Ne razlikujmo više vodu od vode, izvorsku od ustajale, nečiste, slane.

Tek kad je uzmemo i popijemo tek je onda, po posljedicama, prepoznajemo. Kad se razbolimo od ljubavi koje smo se „napili“ tek onda postajemo oprezni, toliko oprezni da se bojimo i one izvorno čiste ljubavi. I kako nas ta temeljna potreba ne napušta mi ponovno polazimo u potragu za ljubavlju. Ono gorko, prljavo ili slano iskustvo ljubavi zaboravljamo i evo nas opet u potrazi. I opet, najčešće daleko od izvora. Sve dok jednog dana ne otkrijemo žubor vode u svojim dubinama i shvatimo da se u nama nalazi izvor žive vode te čujemo glas: „Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene!“ (Iv 7,37) „Tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.“ (Iv 4,14)
    Svi smo potrebni ljubavi i dobro je to sebi priznati i krenuti u dubine, kopati pa makar nam se činilo preduboko, naporno, beznadno, bez obzira na sve kopajmo ustrajno i doći ćemo do izvora žive vode, izvora koji će napojiti ne samo nas nego i one oko nas. I neće nikad presušiti! Neka i drugi piju s našeg izvora i neka požele iskopati vlastiti izvor.
I poučite ih kako se to radi, kako se kopa ne gubeći nadu.


                                s. Ksenija Leko