»Bog je ljubav« (1 Iv 4,8)

Zašto kompliciramo vjeru u Boga? Ona je samo jedno – predanje u Božje ruke. Lako mi naučimo sve o vjeri, ali vjerovati…to se uči vježbanjem, to je praksa, a ne teorija. Zamislite čovjeka koji ulazi u prekrasno more, željan doživjeti iskustvo o kojem su mu mnogi plivači pričali.

Ulazi u more prepun teoretskog znanja kojeg se ne može osloboditi, koje ga na neki način zarobljava i od silnog teoretskog pritiska ne može doživjeti ljepotu mora, njegovu snagu kojom ga drži, ne, on u glavi samo ponavlja naučenu teoriju: zamah lijevom rukom, zamah desnom rukom, pazi na noge, uskladi rad ruku i nogu…-on pliva u grču, strahujući da ne potone. U neku ruku, on doživljava more kao nešto što treba svladati, a ne ono čemu se treba prepustiti i u čemu se može uživati.
Nismo li i mi vjernici slični ovom i ovakvom plivaču? Prebiremo u glavi sve članke vjere, sve zapovijedi kao da hoćemo svladati Boga, pokoriti ga umjesto da nam sadržaji vjere pomognu da se predamo Bogu, jer njihova svrha i jest dovesti nas u Božje naručje i to dok još hodamo ovom zemljom. Neki na žalost misle da se predanje Bogu treba dogoditi tek u trenutku smrti. Sretni su oni koji to već danas učine i tako spuste nebo na zemlju, učine vidljivim Kraljevstvo nebesko i shvate da je Bog ocean ljubavi koji čeka hrabre i odvažne plivače da im pokaže Dužinu i Širinu i Visinu i Dubinu svoje nadspoznatljive božanske ljubavi (usp Ef 3,18).

                                s. Ksenija Leko