Za Godišnjak župe Bezgrešnog Srca Marijina na Jordanovcu u Zagrebu, s. Stella Bubanj je vrlo rado podijelila svoja iskustva i sjećanja na svoj rad na toj župi. Tko je s. Stella i kako je sve to bilo, pročitajte...

Možete li nam reći nešto o vašoj obitelji, djetinjstvu i prvim godinama života.
Rođena sam u katoličkoj obitelji u Banja Luci, gdje je tata bio  na službi,  kao najmlađa od petero djece. Vrlo živo  i brbljavo dijete. Moji su roditelji bili  Primorci, dakle čakavci,  pa se tako i govorilo kod kuće. Prvo djetinjstvo je bilo najljepša priča toplog obiteljskog doma. Najtoplija su bila tatina koljena gdje sam, sjećam se, često sjedila i slušala  priče kojih nikada nije nedostajalo. Biti najmlađi u obitelji ima svojih prednosti. Ja sam ih iskoristila kad god sam mogla, osobito kod tate...
 Tako sam, primjerice, znala sama otići k njemu u ured,  gdje sam uvijek s poštovanjem promatrala telefon  s ručkom  kojom se  navijao  kao što se recimo navija mašina za orahe. Da mi je tata barem jedanput  dao da telefoniram!!
Pamtim zime kao nešto  izvanredno. Snijega uvijek jako puno. Jurili smo na sanjkama niz brijeg, prava idila.  A tek veliki blagdani! Oni  su bili doživljaj koji sam danima iščekivala. Posebno je Božić bio za mene veliko veselje.
U svojoj maloj dječjoj glavi sam imala i problema koje nisam znala sama riješiti, a nije mi padalo na pamet da nekoga pitam da mi pomogne u tome: Primjerice, mislila  sam si kako je to Isus od Božića tako brzo narastao i u korizmi već trpio i umro.
I izjava  da se  'duhovne vježbe drže u crkvi' me zbunjivala. "Sram ih bilo", mislila sam, "kako mogu vježbati u crkvi, zar nemaju dvorište da tamo vježbaju a ne u crkvi kod Isusa"!!!  Lijepo je  biti malen, zar ne?! U listopadu smo redovito zajednički molili krunicu, ali se ne mogu pohvaliti da sam bila oduševljena time. Koji je to za mene bio napor sjediti na miru dvadesetak minuta!!
Vrlo rano sam  uz braću i sestru naučila čitati i pisati tako da mi je u školi kasnije bilo jako dosadno. Posebno sam se dobro slagala s bratom Dinkom, koji je bio sedam godina stariji od mene. Volio me toliko da mi nije bio problem nagovoriti ga da mi lutki šije haljinu. (Možete si misliti kako je izgledala, ali za mene je bila dragocjenija nego sve barbike u ne znam kakvim haljinama,  koje djeca danas imaju!)  Za uzvrat sam mu stajala na golu kad je on udarao loptu. (Loptu? Ne, nije iza rata bilo lopti, to je bila samo krpenjača,  ali je posve dobro  služila svrsi.)
Jako sam volila pjevati. Znala sam sjesti na verandu ispred kuće i pjevati iz svega glasa. Za dio pjesama koje sam imala na svom repertoaru tata je morao u zatvoru iza rata, 1945. godine, odgovarati!!  Ubrzo je iza toga obolio i prebačen je bio u Zagreb kamo smo se i mi svi preselili 1948 godine. Tata je umro  već slijedeće godine.

Kad ste se odlučili stupiti u samostan? Kako bi opisali povijest svoga poziva?
Već kao dijete, u osnovnoj školi, sam govorila da ću biti časna sestra. Nitko se nije obazirao na to jer je moja narav bila nešto suprotno pojmu o osobi koja bi to mogla biti. U teškim vremenima komunizma i sama sam zaboravila na odluku iz djetinjstva, ali Gospodin kao da nije zaboravio to  što  sam mu kao mala djevojčica obećala.
Kad sam počela studirati medicinu upoznala sam se sa studenticom Brankom koja je pjevala u zboru u Palmi kao i ja i ona mi je pričala o uršulinkama. U to sam vrijeme već svaki dan išla tamo na misu i Gospodin me  sve više privlačio. Raditi za širenje Božjeg kraljevstva - ništa ljepše ni uzvišenije od toga. To je ono što hoću. Oduševila sam se za uršulinke kad sam čula da rade i u  misijama, a to je meni bio ideal. Odluka da stupim k njima je u meni sazrjela i rekla sam je mami, ali je ona  bila jako protiv toga. Odgovarala me od tog koraka, ali bez uspjeha. Ostala sam kod svoje odluke i otišla u Varaždin.
Tamo sam stupila  u postulat a zatim i u novicijat.   Nakon završenog novicijata,  odmah, drugog dana, došla sam u Zagreb u tadašnju kuću studija u Vlaškoj ulici. Sljedeće jeseni sam upisala  engleski i latinski na  Filozofskom fakultetu u Zagrebu i diplomirala 1966, godine.
Vaša sjećanja na rad u župi na Jordanovcu. Kada je to bilo? Što ste sve radili?

Oh, o Jordanovcu bih mogla dugo, dugo pričati. Rad na župi  je bio za mene velika radost. S velikim oduševljenjem sam započela svoj apostolski rad na toj njivi Gospodnjoj 1975. godine, kad sam se vratila iz Rima, a prekinula  ga  1984. god.  kad smo otišle s Jordanovca.  U apostolatu smo uvijek bile angažirane dvije. Na početku  je bila s.Mirjam, pa  s.Teodozija i na kraju  s.Ancilla i ja,  kroz sve vrijeme do kraja.

Na vjeronauku  smo imale djecu  od predškolske dobi do osmog razreda. Bože moj, koje  li radosti! Nije postojala nijedna teškoća koja ne bi bila zaboravljena onoga trenutka  kad sam stala pred taj mali Božji svijet. S kolikim sam samo elanom  prenosila djeci Riječ Božju!   Rad s najmanjima je bio posebna ljubav. Malu Maju J. je mama još u krilu držala kad je počela ići na predškolski vjeronauk. I drugi roditelji bi sjedili iza djece u vjeronaučnoj dvorani i uživali ili se smijali našim 'mudrim' razgovorima na vjeronauku. Oh, nezaboravni dani!.
Na početku svake školske i vjeronaučne godine posjećivale smo  obitelji svih vjeroučenika a i onih, koji su prema Matici krštenih to trebali postati.
Osim katehizacije pomagale smo u župi kad god je bila kakva potreba. Suradnja sa župnikom i kapelanom je bila besprijekorna pa nikada nije bilo nikakvih problema.  Svi smo bili kao jedno kad je  trebalo. Bili su revni pastiri duša a to je bilo prvo i najvažnije.
Imali smo i mali zbor koji je pjevao na dječjoj misi, a za veće blagdane su sudjelovali i mali svirači.  Kako bi mogla s njima kvalitetno raditi upisala  sam  subotnji tečaj na Glazbenom institutu. Nisu svi odobravali taj moj korak.  Bilo je i šaljivih primjedbi na moj račun, ali se nisam dala smesti jer sam imala jasan cilj pred sobom. Završila sam tečaj i uz rad s djecom  sam  kasnije, u Varaždinu, svirala na pučkim misama  jer  sam pučke popijevke i jednostavne mise znala i mogla svirati. 
Uz apostolat sam na Jordanovcu završila i teološki studij na "Odjelu za kršćanski nazor" pri Filozofsko - teološkom Institutu Družbe Isusove u Zagrebu.  

Kako je izgledala župa u to vrijeme? Život vjernika? Okolnosti rada na župi.
Ne sjećam se više koliko je stanovnika imala župa u to vrijeme. Sjećam se, međutim, da je to bilo ogromno polje rada i živa jezgra u bezbožnom sistemu i društvu. Mala crkva u suterenu je bila  mjesto nedjeljnog okupljanja na misama  i u drugim prigodama, a sve u posebnoj i dragoj, obiteljskoj atmosferi. Bilo je nečeg prisnog u saobraćaju. Iskreno smo se, mislim, voljeli i surađivali.  Djeca su subotom dolazila na pjevanje i pripravu za nedjeljnu liturgiju. Lijepo mi je bilo to što smo imali podršku roditelja i mogli smo na njih uvijek računati. Bili smo hrabri. Oni koji su dolazili u crkvu i na vjeronauk uistinu su bili vjernici, jer su bili spremni da svjedočeći svoju vjeru nešto i pretrpe. Bilo je to teško vrijeme komunizma i okolnosti su bile takve da se nije moglo učiniti sve što se htjelo. Ipak smo nesmetano održavali vjeronauk.
Neko sam vrijeme  radila i latinski sa srednjoškolkama na župi  jer ga tada nije bilo u školi.

Posebni događaji kojih se sjećate iz toga vremena
Od puno događaja koji bi se mogli nazvati posebni navest ću samo neke:
Možda najprije da spomenem svoj susret s profesoricom iz povijesti iz susjedne škole. Djeca su se često tužila na vjeronauku na postupke nekih nastavnika u školi. Jedna od tih bila je i profesorica iz povijesti. Odlučila sam s njom porazgovarati. Djeca su mi je pokazala i jednom, u autobusu,  sam sjela do nje i zamolila je za razgovor na neutralnom terenu. Na moje iznenađenje pristala je. Puno  sam molila prije tog susreta,  posebno da ne učinim ništa što bi djeci naškodilo umjesto  da im pomogne. Sastale smo se ubrzo nakon toga kao što smo se i dogovorile. Sa mnom je bio Gospodin koji je sve vodio tako da sam uspjela sve reći što sam mislila da moram. Rastale smo se puno ljepše nego sam to očekivala. Znam da su djeca poslije toga pričala da se prof. K. popravila jer da, između ostalog, smiju nositi križiće što im prije nije bilo dozvoljeno. Dakako da im nisam otkrila ništa o našem razgovoru.

Sjećam se jednog malenog dječačića koji je sa svojim bratom došao na vjeronauk. Dečki su mi rekli neka ga pitam da mi nešto pročita. I pročitao je, i to bolje od mnogih petoškolaca. U slijedeću  nedjelju je čitao kod sv. mise. Nije mogao biti za  ambonom jer mu glavica nije do njega ni dosegla. Stajao je ispred njega.  Poslije ga je p.Mišić, koji je  jako lijepo služio misu s djecom, pitao u koji razred ide, a on je zvonkim glasićem  pred  mikrofonom, što mu ga je pater stavio pred usta, viknuo: "Nikoji!" Ipak,  najljepše od svega  je bilo  to da mi je iza nekog vremena baka došla i skoro kroz suze rekla: "Ne znate što ste učinili našoj obitelji. Od one nedjelje roditelji redovito idu na misu." Zar nije Gospodin čudesan u svojim putevima?!

Sjećam se kako su mi za jedno Nikolinje djevojčice iz drugog razreda trebale glumiti s lutkama na priredbi  pred roditeljima i predškolcima, a baš su imale školu poslijepodne. Rekla sam im da zamole učiteljicu da ih pusti i neka joj kažu istinu. Pitale su i rekla im je: "Ja vas ne bih smjela pustiti, ali idite i šutite o tome".

Sjećam se naših priprava i svečanosti za Prvu svetu pričest i Potvrdu. Sve uvijek vani jer je crkvica bila puno premalena za takve svečanosti.
Sjećam se naših lijepih dječjih Polnoćki za Božić. Kao uvod u slavlje  uvijek je bio poseban božićni program. Tako su, pamtim dobro, za jedan Božić dvije djevojčice
(obje učenice Glazbene škole),  obučene kao anđeli,  savršeno točno otpjevale „Pastoralu“  Ivana pl. Zajca .
 Sjećam se posebno i naših nedjeljnih sv misâ na kojima je pjevao naš dječji zbor. Na samom smo  početku  pjevali šansone a kad su se djeca upjevala,  na repertoaru su bile  i teže  pjesme. Imali smo male orguljice, ali veliko srce koje je pjevalo Gospodinu istim žarom kao da imamo velike, npr. onakve kakve su danas  postavljene u crkvi.

Sjećam se i jednog tate koji je u dobrom raspoloženju došao i strogo me pozvao na red da učim djecu da anđeli nemaju krila a oni ih doma uče da imaju!! I što sad?

Još i ovo: Jedanput sam došla u jednu kuću na Srebrnjaku. Kod kuće je bila samo baka koja je govorila dijalektom od kojega nisam ni jedne jedincate riječi razumjela. Molila sam je da mi ponovi rečenicu, ali opet ništa. Kad mi je i po treći puta ponovila  razumjela sam riječ "snoćka" i drugu za koju sam zaključila da bi mogla biti "temperatura". Protumačila sam si sama da je dijete sinoć imalo temperaturu pa su ga roditelji odveli  doktoru.

Sjećam se kako su me jednom zgodom mali prvašići pitali na vjeronauku:." Što patri rade"? "Otkuda da ja to znam, djeco moja", rekla sam  "idemo pozvati jednoga pa nek vam on kaže iz prve ruke". Došao je p. Strilić i pitanjima nije bilo kraja. Pater je strpljivo odgovarao a onda im pričao i o svojoj maloj  nećakinji s kojom se znao poigrati pa su ga pitali da li presvuče  hlače kad se s njom igra. Drugih se pitanja ne sjećam.
Popodnevna grupa mi nije postavila to pitanje, ali sam zato ja pitala njih: "Što mislite djeco, što patri rade?" Mala Ivana B. (sada je liječnica) spremno je digla prstić i rekla: "Ja znam. Ujutro imaju misu, onda se lijepo obuku pa idu u grad!". Dabome da sam prenijela patrima ovaj dječji biser.  Mislim da se patri isusovci i  danas sjećaju toga. .  Jednom je pok. p.Brajčić išao ujutro van,  pokraj djece s kojom sam bila na dvorištu. Prolazeći pokraj nas  rekao je: "Patri se lijepo obuku pa idu u grad."

Kad ste otišli s Jordanovca što ste sve radili?
Poslije Jordanovca sam u Varaždinu u našem samostanu katehizirala. S istim  žarom kao i prije obilazila sam obitelji i skupljala djecu na vjeronauk. Ovoga ljeta, kad sam bila na duh. vježbama u Varaždinu, prepoznala me jedna gospođa iz onog doba i mog posjeta njihovoj kući i rekla da su taj dolazak doživjeli kao dolazak anđela s neba.
Nakon Varaždina sam kratko vrijeme bila u Novom Zagrebu, a onda sam prešla na potpuno novo područje apostolata, na  rad u gimnaziji.
Bilo je to ovako: Na trgu pred katedralom susrela sam p. Galaunera D.I. koji me pozvao da dođem raditi kao profesor na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji na Šalati i predavati engleski. Ideja mi se odmah svidjela jer volim engleski.
I još jednom u životu sam započela, ali  sada na potpuno novom terenu apostolata. Ovaj puta je to bila škola. Na njoj  sam radila punih sedamnaest godina, sve do mirovine, 2005. godine. I taj sam novi apostolat prihvatila sa žarom. Nastojala sam što savjesnije obavljati tu dužnost. Trebalo je za to puno energije i ja sam je maksimalno u tu dužnost uložila  Kad sam otišla u mirovinu,  još sam do ove godine  gore odlazila u poslijepodnevnim satima na dopunsku nastavu za sjemeništarce kojima je engleski bio veći problem.

Što danas radite?
Danas? Više molim. Sada je moj glavni apostolat molitva. Gospodin mi je na prvom mjestu  i s Njim završavam svaki svoj dan. Molim za sve bivše učenike. Iz  zadnje generacije onih kojima sam bila razrednica deset je svećenika! Moram za njih mnogo moliti. Molim još na puno, puno drugih  nakana. Polje molitvenog apostolata je beskrajno veliko, ali ja još štošta drugo radim i sada. Ujutro, primjerice, na našoj porti, koja je i vrtićka, s radošću dočekujem male vrtičance: Tu su princeze i prinčevi, pa zmajevi i dinosauri, ali najprivlačnije im je biti policajac a curicama vile.  Srdačan doček i lijepa riječ puno znači roditeljima koji imaju toliko  briga. Sretna sam i u ovoj najnovijoj dužnosti. Jednako je važna kao i sve prethodne. Važno je da sve činim u duhu  vjere i s Gospodinom. On mi je  svjetlo koje sam u životu koji puta i previdjela, ali sada zato sja punim sjajem. Svjesna sam da se Gospodin samo služi sa mnom da pokaže roditeljima koliko ljubi i njih i djecu.
Uz ovo što radim,  kad zatreba,  prevodim  s engleskog na hrvatski ili obrnuto. Pomažem i mlađim sestrama u učenju jezika. Kad zatreba i prevoditelj sam. Znanje nekog jezika uvijek dobro dođe u zajednici.

Vaša poruka danas jordanovačkim župljanima
Što reći iza toliko godina? Danas su druga vremena. I crkva je sada nova. I novi duh treba oživjeti u župi. Posebno sada u godini vjere. Obiteljska molitva na prvom mjestu. Nedjeljna sveta misa isto tako!! Nikada je ne propustiti. Ona je blagoslov za cijeli slijedeći tjedan i sve naše djelovanje.
Kako sam bila sretna jedne nedjelje kad me zaustavila   gospođa koja mi se predstavila kao bivša vjeroučenica s Jordanovca, a  koja se s djecom vraćala kući poslije mise. Rekla je da si je zapamtila s vjeronauka kako sam ih učila da roditelji trebaju svojim osobnim primjerom prednjačiti djeci i svjedočiti  svoju vjeru. Ona  zato svake nedjelje ide s djecom na misu da to potvrdi.  Evo,  danas bi to isto roditeljima poručila. Nije dosta poslati samo djecu na misu ili na vjeronauk, vrlo je važan osobni primjer čvrste vjere roditelja. Exempla trahunt!  Samo duboka vjera će nas ponijeti u ovim vremenima. Molitva, molitva i molitva, zatim međusobna ljubav i razumijevanje vrlo su važni za suživot i u obitelji i na župi. Opraštanje i pomirenje je još jedan važan uvjet za to. Onda će nad cijelom župom, nad svima nama počivati Božji blagoslov i sreća koju nam nitko ne može oduzeti.
s. Stella Bubanj, OSU